DW: Više od tri godine od početka pristupnih pregovora, među građanima Srbije bilježi se pad povjerenja u Europsku uniju. Vladavina prava i demokracija koje su bile u fokusu eurointegracija, kažu kritičari, pale su u drugi plan zbog "stabilnosti" koju zagovaraju europski dužnosnici. Je li EU digao ruke od demokracije radi drugih političkih ciljeva?

Nemanja Todorović Štiplija: Zbog izazova s kojima se Europa suočava na svojim granicama, prvenstveno zbog migrantske krize, ali i političke nestabilnosti u nekim članicama, EU je prije svega zainteresiran za stabilnost na Zapadnom Balkanu. Vjerujem da je takvo stanje samo privremeno i da EU neće biti voljan prihvatiti u članstvo bilo koju državu s nekim unutarnjim problemima. Kritika na račun vlasti u Srbiji je prisutna, ali pada u drugi plan pred podrškom dužnosnicima Srbije. Formalno napredovanje na europskom putu je trenutno prioritet u odnosu na stanje demokracije. Međutim, ponekad se slažem s europskim dužnosnicima kada kažu da konkretne slučajeve neće komentirati, jer što mislite koliko takvih i sličnih slučajeva poput rušenja objekata u Savamali postoji u Srbiji i u cijeloj regiji? Europski parlament je jedina institucija od koje smo čuli kritike na račun događaja u Savamali i svega ostalog, a to je i logično, jer je Europski parlament jedino tijelo gdje političke stranke iznose stavove.

Aleksandar Matković: Problem je u tome što EU ima interes za mir na Balkanu, ali dijelom doprinosi njegovoj destabilizaciji. U pitanju je prije svega ekonomska zajednica i pravo u tom smislu funkcionira u skladu s privredom. Pravne regulative su tu radi tržišta, a mnogo manje radi zaštite građana. U tom smislu, vladavina prava nije umrla preko noći, ona nije umrla uopće. Prekršeni zakon ne znači smrt pravne države i problem je dublji. Opet, Savamala je ekstreman, ali ne i jedinstven slučaj. U Sloveniji imate slučaj tvornice Rog, u Hrvatskoj projektne izmjene Zagreba, da ne spominjem Skoplje i Makedoniju. Razni lokalni autokrati su prisutni u svim tim slučajevima, a onda imate i veće probleme poput ratišta u Ukrajini. Suprotno predodžbama o svjetlu na kraju tunela, EU neće riješiti sve probleme svojih članica niti zemalja koje to žele postati.

Todorović Štiplija: EU je možda jedini koji može pritisnuti vlast u Srbiji da na bilo koji način riješi probleme o kojima govorimo. Vjerujem da EU prepoznaje probleme u politici Vlade, ali taj "slabokritizirajući" momenat dovodi do dugoročne štete za demokraciju i vladavinu prava, a samim time i podršku građana eurointegracijama. Mislim da EU mora biti mnogo oštriji prema Vladi, inzistirati na rješavanju slučajeva koji su pred tužiteljstvima deset ili petnaest godina. Ne vjerujem da Srbija to može bez vanjskog pritiska.

Matković: Očekivati da će se ovi slučajevi riješiti jednim pozivom iz Bruxellesa je, prema mom mišljenju, naivno. Ove stvari previše duboko zadiru u društveno tkivo Srbije da bi se riješile obraćanjem nekih institucija EU-a. Štoviše, EU nije homogeno tijelo nego ga čini više institucija koje se na razne načine odnose prema Srbiji. Jedno je Europski parlament, drugo Europska komisija, treće Europska središnja banka. Pritisak EU-a postoji, ali na drugim nivoima – ekonomskim i političkim – i on se ne tiče ovih slučajeva. Aktivni kapacitet EU-a glede rješavanja ovih problema je vrlo labilan. Umjesto pravnih regulativa Unije, rješenje treba tražiti u samoorganiziranju s drugima koji su pretrpjeli sličnu sudbinu. U pitanju je sustavno nasilje i ono se ne može riješiti u Bruxellesu ili Berlinu, nego upravo tamo gdje je izbilo – na ulicama i u institucijama Srbije.

Jedan od argumenata za pristupanje Uniji koji se često spominje jest upravo to da su eurointegracije način da se uredi društvo. Propisi se kroz taj proces na papiru i uređuju, ali koliko je to vidljivo u praksi?

Todorović Štiplija: Postoji Nacionalni program za usvajanje pravnih tekovina EU-a. Revizija tog našeg dokumenta je napravljena prošle godine i Srbija bi trebala u potpunosti preuzeti te obveze do 2018.. Međutim, zbog unutarnje političke situacije, mi od kraja 2013. imamo parlament koji više ne radi nego što radi. Parlament je stalno u pauzama ili u procjepu između dva kruga izbora. Zakoni nisu usvajani na vrijeme i samim tim su probijeni rokovi iz tog programa. To što se poglavlja otvaraju, to su tehničke stvari, ali zakonodavstvo ne prati proces pregovora i ne usvaja pravne tekovine EU-a u rokovima koje su sami sebi postavili.

Matković: Problem eurointegracija nisu pravne regulative nego društvene posljedice. Nemanja je spomenuo program za usklađivanje pravnih normi, ali je pitanje što se usklađuje. Primjera radi, tu je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji ne predviđa samo usklađivanje pravnih normi, već liberalizaciju tržišta koja ima direktne ekonomske posljedice po zemlju u integraciji poput Srbije. Nekadašanja samoupravna poduzeća poput tvrtki Petar Drapšin, Zorka Šabac, Neobus iz Novog Sada i mnoga druga, nestala su u tom procesu, a prije dvije godine smo imali novi zakon o stečaju koji je ugasio 188 poduzeća, od kojih su neka bila uspješna. Tri četvrtine naših kredita je indeksirano ili denomirano u eurima, dok se većina ulaganja vršila u neproizvodni sektor u nadi da će proizvodnju spasiti strane investicije. Umjesto toga, dogodilo se suprotno, upropastile su je. Dakle, može se postaviti pitanje koliko su eurointegracije donijele progres za koji se propovijedalo da će ovu zemlju učiniti boljom, a koliko ekonomski regres. Proces eurointegracija je zapravo proces integracije u europsku periferiju jer Unija nema jedinstvenu ekonomsku strukturu i priključenje nas neće spasiti.

Ima li Srbija iskrene ambicije da pristupi EU-u i je li to put koji bi trebalo i dalje slijediti?

Todorović Štiplija: Vlada Srbije to promatra vrlo kratkoročno – u one četiri godine mandata koje su pred njom. Tempo pregovora se razvlači tako da se one najznačajnije stvari, koje su možda i najteže u procesu pregovora, ostavljaju za kraj, a ne znamo kad će doći taj kraj. Ni sama Vlada nema odgovor na pitanje je li zaista privržena EU-integracijama i želi li zaista završiti ove pregovore.

Matković: Srbija to želi, čak previše iskreno. Toliko, da zaboravlja na srpske, mađarske, hrvatske, vojvođanske i ostale radnike i studente, odnosno sve siromašne i ugrožene koji žive na njezinoj teritoriji. Usprkos tome, ne sumnjam da će se iste ekonomske politike nastaviti. Međutim, one nisu nikakva naša ekonomska sudbina i na nama je da biramo: ili slijepa vjera u obećani progres, ili direktno samoorganiziranje. Ovo prvo smo gledali skoro trideset godina tranzicije i vidjeli smo kakve su posljedice, a mogućnost ovog drugog se tek nazire, najprije u budućnosti prosvjeda.

Todorović Štiplija: Vjerujem da treba otvoriti raspravu o politikama EU-a, o tome koji su benefiti eurointegracija i učlanjenja, ali i o onim negativnim stvarima koje možda članstvo može donijeti. Međutim, čvrsto vjerujem da ne postoji nijedna prava alternativa europskim integracijama. Ako odustanemo od njih, mogu samo zamisliti koje se alternative mogu pojaviti.

Aleksandar Matković je znanstveni suradnik s Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Sveučilišta u Beogradu, koordinator Regionalnog znanstvenog centra IFDT-a u Novom Sadu i doktorant Poslijediplomske škole ZRC SAZU u Ljubljani. Bavi se suvremenim marksizmom, teorijama biopolitike i političkom ekonomijom. Član je Grupe za studije angažiranosti, francuskog Saveza za samoupravljanje i uredništva Međunarodne enciklopedije samoupravljanja.

Nemanja Todorović Štiplija je osnivač i urednik portala European Western Balkans. Završio je master studije političkih znanosti na području europske politike na Masarykovom sveučilištu u Češkoj. Tijekom studija je jedan semestar proveo na Sveučilištu u Konstanzu i nekoliko mjeseci u Europskom parlamentu.