Za vlast u Srbijisat ubrzano otkucava: do 25. studenoga država mora odlučiti što će učiniti s Naftnom industrijom Srbije (NIS). To otvara duboke energetske, financijske i geopolitičke dileme koje Beograd više ne može odgađati.

NIS se od 2008. nalazi u većinskom vlasništvu ruskog Gazpromnjefta, zbog čega se našao na udaru američkih sankcija uvedenih s obrazloženjem da treba spriječiti Rusiju da prihode iz energetike koristi za rat u Ukrajini.

Te sankcije od siječnja ove godine bile su odgađane čak osam puta, ali su 9. listopada konačno stupile na snagu. Njihova primjena imala je trenutačne posljedice: isporuke sirove nafte preko Janafova naftovoda praktično su zaustavljene, ostavljajući srpskim rafinerijama sirovine tek do kraja studenoga, kažu srpski dužnosnici.

Energetske i financijske posljedice

NIS ima ključnu stratešku poziciju u energetskom sustavu Srbije. Upravlja objema rafinerijama i osigurava više od četiri petine benzina i dizela.

Zaustavljanje rafinerije, upozorava stručnjak za energetiku Miloš Zdravković, imalo bi katastrofalne posljedice za gospodarstvo.

„NIS zapošljava oko 14.000 ljudi. U proračun Srbije uplatili su oko dvije milijarde eura 2023. godine, a 2,08 milijardi 2024. To je presudno za naš BDP i proračun, i mi bez toga ne možemo“, kaže Zdravković za DW.

Ali posljedice bi mogle biti i dalekosežnije, jer se NIS nalazi u zoni sekundarnih sankcija. To znači da bi mogle biti pogođene sve tvrtke koje s njim posluju a to se prije svega odnosi na banke.

Guvernerka Narodne banke Srbije Jorgovanka Tabaković potvrdila je da je NBS dobila upozorenja da može potpasti pod sekundarne sankcije ako surađuje sa subjektom koji je već pod mjerama.

„Nadam se da tih sankcija neće biti jer bi to značilo blokadu svih plaćanja“, rekla je guvernerka.

Sve, samo ne nacionalizacija

Izlaz iz krize moguć je samo kroz trajnu promjenu vlasništva, odnosno odlazak ruskih dioničara iz NIS-a. Ministrica energetike Dubravka Đedović Handanović priopćila je da su ruski vlasnici pristali prodati svoj udio od 56,15 posto. Ipak, ime potencijalnog kupca ne otkriva se zbog, kako kaže, „ozbiljnih poslovnih pregovora“.

Ako dogovor s trećom stranom ne uspije, država će otkupiti udio vlasništva, rekao je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

„Ako ne budemo imali drugo rješenje, ma koliko, ma što da košta, naći ćemo novca, razgovarat ćemo i s Europljanima i sa svima drugima. I ono što smo Jorgovanka [i ja govorili o ‘specijalnoj operaciji’, morat ćemo obaviti. Osigurat ćemo novac… Ja želim po svaku cijenu izbjeći konfiskaciju, nacionalizaciju i otimanje imovine. To nije naše većinski, to je većinski rusko“, naveo je Vučić.

Taj paket Srbiju bi sigurno koštao između milijardu i pol i dvije milijarde eura, ocjenjuje za DW ekonomska novinarka Radojka Nikolić. Ako bi se taj iznos izvukao iz proračuna, druge investicije, poput projekta Expo ili izgradnje nacionalnog stadiona – morale bi biti odgođene ili bi se država morala dodatno zadužiti.

Jedna je opcija i korištenje deviznih rezervi.

„Ali to bi bio vrlo loš signal, zato što devizne rezerve postoje kako bi jamčile tekuću likvidnost države“, kaže za DW Radojka Nikolić. „To je prilično riskantno, a uz to se šalje vrlo loša poruka. Dakle, devizne rezerve nisu nikakvo jamstvo, nego one mogu i poslužiti nečem drugom.“

Dilema nije energetska, nego geopolitička

Odluka o NIS-u više nije pitanje samo vlasništva ili upravljačke kontrole ona otvara niz međusobno povezanih dilema koje Srbija više ne može odgađati, jer energetski ovisi o istoku, a financijski o zapadu.

„Mi smo između čekića i nakovnja. S jedne strane američke sankcije zaustavljaju rad rafinerije, s druge strane ovisimo o ruskom plinu. To je još veći problem, jer Srbija godišnje troši 2,8 do 3 milijarde kubika plina, od čega 1,73 do 1,75 milijardi ide industriji. Plin se ne kupuje u ljekarni, pa ga ne možete nabaviti kad hoćete“, objašnjava Miloš Zdravković.

Beograd sada pokušava amortizirati situaciju na oba fronta. Predsjednik Vučić u javnim nastupima više se puta hvalio kako je „molio“ i pokušavao udobrovoljiti Zapad. Nedavno je Srbija izašla i u susret interesima obitelji američkog predsjednika Donalda Trumpa donošenjem zakona kojim bi se zemljište Generalštaba u Beogradu dalo Jaredu Kushneru, Trumpovu zetu.

S druge strane, pasivnošću u pristupu rješavanju pitanja NIS-a, Beograd nastoji ne naljutiti Moskvu i tako osigurati produženje plinskog aranžmana.

Politika „kako bude – bit će“

Analitičari upozoravaju da takav pristup postaje neodrživ. Svaka nejasna poruka ili odgađanje odluke može izravno utjecati na financijsku pomoć, investicije i povjerenje partnera koji su sve skeptičniji prema „višesmjernoj diplomaciji“ Beograda.

„Politički je važnije da se odvojimo od Rusije i na tom energetskom planu. To će biti bolno, ali i tako već godinama živimo u jednoj bolesnoj državi, pa ćemo, valjda, poslije ovoga ozdraviti“, kaže za DW predsjednik Europskog pokreta u Srbiji Radomir Diklić. On ipak strahuje da vlast u Srbiji neće donijeti odluku koja je najbolja za zemlju, nego za njihove osobne interese.

Nikolić smatra da će, bez obzira na kratkoročna rješenja, dugoročno u srpski energetski sektor ući američki kapital.

„Ja sam uvjerena da, koja god transakcija da bude sada – a spominju se i neki arapski fondovi – to može biti privremeno rješenje, kratkoročno. Dugoročno rješenje sigurno će biti ulazak američkog kapitala u kompletan energetski sektor Srbije. I mislim da je to prilično definirano nekim geostrateškim planovima“, objašnjava Radojka Nikolić.

Na kraju, sudbina NIS-a postat će mjerilo diplomatske vještine Beograda — i njegove spremnosti da napravi izbor. Bez jasnog poteza, Srbija bi mogla ostati zarobljena između energetskih ovisnosti i geopolitičkih pritisaka.

„Odavno se srpska politika vodi po principu: ‘Što bude – bit će’. Nafte će biti, samo je pitanje po kojoj cijeni. Pumpe će raditi, uvoziti ćemo, kao što uvozi Bosna i Hercegovina, kao što uvozi Hrvatska, odrazit će se na krajnji standard. A što se tiče plina, ako ovi prerežu, bit će zaista teško – to ne možete nadomjestiti“, upozorava Zdravković.

Kako vrijeme istječe, prostor za manevriranje ubrzano se sužava. Cijena neodlučnosti mogla bi biti visoka.