Prema podacima Fonda za humanitarno pravo, tokom oružanih sukoba u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH od 1991. do 1995. godine, stradalo je i nestalo 2.028 srbijanskih građana, od čega se 385 vode kao nestali. Najviše stradalih su pripadnici bivše JNA, njih 1.039, među kojima je bilo 180 vojnika na redovnom odsluženju vojnog roka. Više od 73 posto poginulih je bilo staro između 19 i 55 godina, a najmlađi građanin Srbije bio je Darko Pavlović iz Beograda koji je sa 17 godina kao dobrovoljac nastradao na ratištu u Vogošći, u BiH.

Ovo su prvi zaokruženi službeni podaci nastradalih građana Srbije i Crne Gore u proteklim ratovima na prostoru bivše SFRJ. Vođa projekta Nenad Dimitrijević iz Fonda za humanitarno pravo (FHP) kaže za DW da će se podaci dopunjavati kad god bude bilo potrebe: „FHP je u siječnju 2009. počeo s poimeničnim popisom ljudskih žrtava, državljana Srbije i Crne Gore koji su stradali tijekom oružanih sukoba i u vezi s oružanim sukobima na prostoru Slovenije, BiH i Hrvatske. Ovaj projekat je važan jer na objektivan način i na temelju točnih izvora dokumentiramo sve nastradale i ostavljamo mlađim generacijama da na temelju tih podataka sami zaključe o događajima i ratnim sukobima na prostoru bivše Jugoslavije tijekom devedesetih. Mi smo počeli s radom ovog popisa kad su se stvorili uslovi za to. Država ima preliminarne rezultate i izlazili su s njima kao i mi, ali pravo pitanje zašto se nikada nije izašlo sa službenim rezultatima treba postaviti Komisiji za nestale osobe i Ministarstvu obrane”, pojasnio je Dimitrijević.

Posao zbog budućih generacija

Na popisu se nalaze građani koji su rođeni i živjeli u Srbiji, rođeni u Srbiji ali su živjeli u Hrvatskoj ili BiH, rođeni u BiH i Hrvatskoj, ali živjeli u Srbiji, te rođeni u Srbiji, a da im se ne zna mjesto boravišta. Prema podacima Fonda za humanitarno pravo, u Bosni i Hercegovini je stradalo 832 građana Srbije, u Hrvatskoj 850 a u Sloveniji 23 građana Srbije, dok se za 323 građana mesto stradanja još ne može sa sigurnošću utvrditi. Najviše stradalih je iz Beograda (537) i Novog Sada (61), dok je 35 posto stradalih osoba iz Vojvodine, a 47 posto iz središnje Srbije. Prema riječima Nataše Kandić iz Fonda za humanitarno pravo, ovo je bio posao kojim se trebalo baviti država, zbog budućih generacija, ali obzirom na to da nije, posao je obavio Fond za humanitarno pravo.

„To je državni posao, to država duguje obiteljima i društvu i budućim generacijama, u ovom slučaju država to nije učinila. Ovo je dokument koji je važan za društvo jer nestali se više ne nalaze samo u sjećanju najbližih nego će se o njima javno reći. Ovo je prekid jedne prakse na ovim prostorima koja traje od Prvog svjetskog rata da stradaju ljudi, da ginu u ratovima na poziv države, u ime države i da na kraju ostanu samo brojevi. Ono što mi hoćemo je da ovaj dokument na kraju dobije pečat države i to će se uraditi preko REKOM-a. Hoćemo da svaka država zna za svoje gubitke, ali tražimo da institucije, uključujući i Ministarstvo obrane, pokažu odgovornost, da pomognu u tome da pokažu koliko je to važno za državu i koliko žele pomoći da se to pamćenje unese u udžbenike i postane dio nastavnog programa”, istakla je Nataša Kandić.

Ministarstvo obećalo pomoć

Projekt je predstavljen ovih dana u Beogradu, pred punom dvoranom obitelji nestalih i ubijenih. Državni tajnik u Ministarstvu obrane Igor Jovičić rekao je da će to ministarstvo i ubuduće pružati pomoć i podršku za dobijanje podataka o stradalim osobama u ratovima na teritoriju bivše Jugoslavije. „Ministarstvo obrane je u svakom slučaju podržalo projekt Fonda za humanitarno pravo. Izašli smo u susret FHP-u kao što smo to učinili i s drugim nevladinim organizacijama s kojima surađujemo”, rekao je Jovičić.

Međutim, do istine je jako teško doći. Srbija je ovaj registar ubijenih i nestalih dobila zahvaljujući nevladinoj organizaciji, a ne državnoj instituciji i to 20 godina nakon početka rata. Ako se uzme u obzir da je najveći broj poginulih nastradao u razdoblju od jeseni 1991. godine do proljeća 1992, dakle u vrijeme pada Vukovara i početka rata u BiH, trebalo je točno 20 godina da obitelji nestalih i ubijenih, a i građani Srbije, dobiju na uvid registar nastradalih.

Potraga za djecom

Milan Nović iz Kragujevca još uvek traži sina koji je poginuo, kako mu je tadašnja JNA rekla, 1992. godine u BiH. „Sin mi je poginuo 1992. godine u selu Rujani u općtini Livno (BiH). Tamo ni vojska poslije te njegove pogibije, regularna vojska JNA nije mogla otići na lice mjesta kao bi utvrdila činjenično stanje. Veoma malo znam, evo već 20 godina ne izlazim iz Ministarstva obrane i ništa. Država naša ko država, nju ne zanima baš ništa, ona kao da se stidi te djece, jer su uglavnom sve djeca bila, malo koji da je imao 20. godina. Moj sin nije ni napunio 20 rođendan, tragam i dalje, dokle god mogu tragat ću,” kaže ovaj otac.

Među podacima koje je iznio FHP, od ukupnog broja ubijenih bilo je 58 civila, a najveća skupina civila ubijena je 22. listopada 1992. godine. Tada su pripadnici oružanih snaga bosanskih Srba koji su sebe zvali „Osvetnici”, pod zapovjedništvom za ratne zločine osuđenog Milana Lukića, u mjestu Mioče ubili 14 civila, putnika autobusa na liniji Sjeverin - Priboj. Najprije su ih zlostavljali u zloglasnom motelu „Vilina vlas” u Višegradu, da bi ih strijeljali na obali Drine. Njihova tijela do danas nisu pronađena.

Autorica: Žarka Radoja, Beograd
Odg. ur.: Snježana Kobešćak