Moderni mladi liječnici trče ulaštenim hodnicima isto tako modernih klinika, u znoju lica svog spašavaju ljudske živote, ali sve ležerno, uz šalu i rok muziku u operacijskoj sali, da bi onda poslije 24-satnih dežurstava ušli u skupocjene automobile i odjezdili negdje potrošiti silne novce koje zarađuju. U Srbiji takve slike postoje samo na televiziji, gdje se serije poput Chicago Hope, Grey's Anatomy i Dr. House već desetljećima bore za pažnju građana, inače svjetskih šampiona u gledanju televizije. Čuveni Emergency Room dobio je i svoju srpsku varijantu, jednako dotjeranu. No realnost srpskog zdravstva nimalo ne liči na šareni televizijski svijet.

Mladi pakiraju kofere

„Odjel interne medicine u Vranju nema svoju salu za koronarografiju. Zato ljudi u Pčinjskom okrugu koji obole od akutnog infarkta miokarda dobivaju terapiju koja je bila aktualna 60-ih godina ili čekaju transport“, priča 26-godišnji liječnik Đorđe Jevtić. U spomenutoj bolnici on je tek volonter s nadom da će jednog dana dobiti posao. „Što se struke tiče, srpski liječnici su sjajni, dobivaju dodatne bodove jer su prisiljeni raditi uz pomoć „štapa i konopca“. Odgovorni za loše stanje u zdravstvu su prije svega oni gore“, kaže on. Prije dvije godine Đorđe je počeo učiti njemački jezik da bi jednog dana, kako u šali kaže, „u nekom švapskom selu mjerio bakama tlak“. Ili, bez šale, kako bi se bavio svojim poslom u zemlji u kojoj se liječnici više cijene, imaju pristojne plaće i sigurne poslove.

Slično razmišlja na tisuće Đorđevih vršnjaka i kolega. Liječnička komora Srbije (LKS) od 2012. izdaje „potvrde dobre prakse“ (Good Standing Certificate), nužne da bi se liječnik zaposlio u inozemstvu. Do danas je 2.000 liječnika podiglo svoj certifikat – što ne znači da su svi otišli, ali svakako znači da u najmanju ruku o tome razmišljaju. U LKS ne znaju koliko je njih zaista napustilo zemlju posljednjih godina, a u Ministarstvu zdravlja, gdje bi to morali znati, na upit Deutsche Wellea nisu ni odgovorili. Direktorica LKS-a Vesna Jovanović ukazuje na to da bi uskoro više liječnika godišnje moglo napustiti Srbiju nego što ih diplomira na domaćim sveučilištima. Vesna Jovanović precizira da više od 80 posto onih koji podižu certifikate čine mladi ljudi, na samom početku, koji se nisu uspjeli zaposliti: „Oni su bez nade, čekaju ili volontiraju. Drugi su zaposleni, ali beskrajno dugo čekaju na specijalizaciju. Treća skupina su iskusni specijalisti koji na Zapadu mogu imati šest ili sedam puta veću plaću nego ovdje jer su cijenjeni i brzo se snalaze u hijerarhiji.“

Nisu u pitanju samo loši uvjeti rada. Zdravstvo u Srbiji – dijelom zasluženo, dijelom stereotipno – smatra se jednom od najkorumpiranijih grana, a nije pošteđeno ni sveopćeg nepotizma. Jedan drugi mladi liječnik, koji je zamolio da mu ne spominjemo ime, prenosi svoje iskustvo iz požarevačke Opće bolnice: „Direktor je tražio 3.000 eura. Rekao je da je to jedini način da dobijem posao.“

Njemačka računica

Jasno se ocrtava još jedan trend – uvjerljiva većina onih koji podižu certifikate dobre prakse želi otići u Njemačku. LKS je počeo izdavati te dokumente na njemačkom, kako bi liječnicima uštedio troškove prijevoda. Kristian Stambuk, koji u Frankfurtu vodi portal medizinerkarriere.de s informacijama za liječnike iz inozemstva, nabraja razloge zašto je Njemačka tako omiljena: dobro uređen zdravstveni sektor, moderne klinike i šansa za profesionalni razvoj. „Atraktivni paket kompletiraju sigurna radna mjesta i visoki prihodi u usporedbi sa zemljama porijekla“, kaže Stambuk za DW. Pozadina je demografski razvoj u Njemačkoj što, prema procjenama nekih stručnjaka, stvara potrebu za uvozom oko 100.000 liječnika do 2030. godine. „Možemo biti jako sretni što Njemačka privlači toliko stranih liječnika“, zaključuje Stambuk.

Njemačka privlači kvalificiranu radnu snagu s ruba Europe i tome ekonomski posrnule zemlje regije malo toga mogu suprotstaviti. Recimo Srbija, s nezaposlenošću od blizu 30 posto, gotovo nikakvim gospodarskim rastom, gdje liječnik – ako i dobije posao – može računati s početnom plaćom od 400 ili 500 eura. U aktualnom istraživanju Nove srpske političke misli, više od 60 posto roditelja kaže da bi svojoj djeci savjetovali da napuste zemlju. Ništa bolje nije ni u susjednoj Rumunjskoj – tamošnji liječnici su već godinama na vrhu liste stranih medicinara u Njemačkoj. Trenutno ih ima oko 4.000. Odmah iza njih su Grci, visoko na listi su Poljaci, Mađari, Bugari, Slovaci… Svi oni, kao državljani EU-a, imaju nešto manje birokratskih zavrzlama kada se prijavljuju za posao u Njemačkoj.

Pomalo zvuči kao optužba kada Vesna Jovanović kaže: „Školovanje liječnika je preskupo i zapadnim zemljama se više isplati dovesti nekoga sa strane nego da same školuju ljude.“ Istina, u Njemačkoj kronično manjka mjesta na studiju medicine, ali Kristian Stambuk ne vjeruje da se radi o nekoj skrivenoj strategiji kako bi se uštedio novac: „Jednostavno je potrebno nešto vremena da se uspostavi ravnoteža između ponude i potražnje u medicini. Posljednjih godina je došlo do velikih ekonomskih, društvenih, tehničkih i vrijednosnih promjena.“

Paradoks zdravstva

Nabrojane zemlje iz kojih liječnici doseljavaju u Njemačku su države paradoksa – dok im na tisuće liječnika čame na zavodima za zapošljavanje, u nekim regijama manjka medicinara. Tako u Srbiji u više općina nedostaju anesteziolozi i radiolozi. „Prema europskim normativima, Srbija ima premalo liječnika za broj stanovnika. Imamo diskrepanciju između ljudi koji se bave zdravstvenom djelatnošću i administrativnih službenika. Ovih drugih ima previše, na štetu liječnika i medicinskog osoblja“, kaže Vesna Jovanović. Ministarstvo zdravlja je u nekim prethodnim priopćenjima pokušalo zataškati razmjere problema: tvrdili su da samo stariji liječnici hoće napustiti posao u Srbiji kako bi uzeli visoke otpremnine, a za mandata Slavice Đukić-Dejanović je bila ideja da se brže dodjeljuju specijalizacije. No zaključak Vesne Jovanović ne ulijeva nadu: „S obzirom na gospodarske uvjete u Srbiji i trend na tržištu rada u Europi i svijetu, teško da ćemo zaustaviti odlazak liječnika.“

Mladi liječnik Đorđe Jevtić još razmišlja. Zapravo bi volio ostati u Srbiji. Malo zbog patriotizma, malo zbog straha da se u Njemačkoj neće snaći. Odlazak je, kaže, sada samo plan B. Ali brzo može postati i plan A, ako se volontiranje produži u nedogled. Jer svoje granice ima i liječnički altruizam, na koji se u Srbiji često apelira.