„Počela sam se baviti prostitucijom od sedamnaeste godine. Rodila sam djevojčicu i morala sam raditi zbog nje, da imamo što jesti i piti", priča 21-godišnja djevojka u novosadskom Svratištu za seksualne radnice. U posao ju je, kaže, uvela ujna, pored koje je naučila raditi. Njihov život je prijenos iz pakla. Nezaposlene su i siromašne, ne postoji mjesto i vrijeme gdje ne trpe neku vrstu nasilja – od prolaznika i žena dok stoje uz rubove kolnika, preko onih kojima pružaju seksualne usluge do partnera s kojima žive. „Najvažnije mi je da moje dijete ima što jesti", kaže tiho ova žena.

Druga žena priča: „Prije dvije godine sam imala lom kralježnice i noge. Mislio je da sam ga pokrala, zamalo da mi nožem isiječe glavu. Bila sam napadana i tučena. Vuku nas za kosu, šamaraju, šutiraju. Budem s njima, odradim, ne da mi pare ili mi uzme pare. Moram mu dati da me ne prebije, ali me opet prebije."

„Potpuno napuštene"

Samo na ulicama Novog Sada ima više od 300 prostitutki, pokazuje istraživanje Instituta za javno zdravlje Srbije i Udruženja Prevent. Najčešće mlade žene između 18 i 29 godinа čekaju na mušterije na nekoliko standardnih mjesta od kojih je najpoznatija Kaćka petlja na putu prema Beogradu. Tijelo često prodaju za 1.000 do 1.500 dinara.

Istraživanje „Prostitucija u Srbiji – jedno od mogućih lica" pokazuje da sve one žive u krajnjoj bijedi. „Potpuno su napuštene od obitelji, nemaju nikakvu mrežu podrške, a spirala nasilja koje trpe počinje praktično od djetinjstva", kaže autorica istraživanja Gordana Stojaković iz Udruženja građana S.T.R.I.K.E. „Naišle smo na djevojke koje su potpuno nepismene, koje ne znaju brojati, dakle nikakvu drugu mogućnost nemaju. Imaju vrlo problematičan bračni status, a tu su često i beskućništvo, a u nekim situacijama i izbjeglištvo", objašnjava Stojaković za DW.

Žene najčešće kažu da ih je u prostituciju natjerala potreba da prežive jer drugog posla nema. Jedna od njih priča da je počela nuditi svoje tijelo preko interneta tek u pedesetim godinama života. Zbog starosti, kaže, nisu je htjeli zaposliti čak ni kao peračicu posuđa.

Gordana Stojaković postavlja pitanje, može li se prostitucija u Srbiji uopće nazvati „seksualnim radom" jer su žene na prostituciju primorane zato što nemaju nijednu drugu mogućnost. „Uvjet dobrovoljnosti znači da ona može raditi bilo koji drugi posao bez nekih velikih uvjetovanja i na taj način stvoriti ekonomsku sigurnost za sebe i obitelj. Ako to nije slučaj, zar nismo onda više na terenu ljudskih prava, a manje na terenu radnih odnosa?"

Makroi šetaju slobodno

Prostitucija se u Srbiji tretira kao prekršaj, a regulirana je samo jednim člankom Zakona o javnom redu i miru. Taj se zakon pred zastupnicima posljednji put našao u siječnju prošle godine, kada je izmjenama zakona kazna zatvora za osobe koje se odaju prostituciji povećana s 30 na 60 dana i uvedena mogućnost novčane kazne. Te kazne, međutim, prostitutke najčešće ne mogu platiti pa odlaze u ženski zatvor u Požarevcu. „Sudski organi im obično skupljaju kazne pa one budu enormne. Nama su dolazile djevojke s rješenjima od suda na preko 150.000 dinara. One nemaju taj novac, pa u zatvoru ostaju i po nekoliko mjeseci", kaže za DW Nebojša Đurasović iz Udruženja Prevent, koje već deset godina prati ovu problematiku i pomaže seksualnim radnicama.

Izmjenama zakona, u kaznene odredbe se uvode i osobe koje koriste usluge prostitucije. To je prvi put da zakon prepoznaje i muškarce. „Dobro je što sada izostaje praksa da se oni pozivaju na sud da svjedoče protiv žena u prostituciji, zato što bi i oni bili procesuirani. Međutim, nije bilo slučajeva da se sudi muškarcima, ta se norma ne primjenjuje", tvrdi Đurasović.

Muškarci tako ostaju izvan vidokruga institucija i javnosti – i ona grupa muškaraca koji su korisnici seksualnih usluga, a posebno oni koji čine posredničku mrežu. „Prvu grupu čine naši rođaci, prijatelji, susjedi svih generacija, heteroseksualni muškarci koji zapravo induciraju sve što se unutar prostitucije događa, a druga grupa odgovara na njihove strahove da se ne sazna da su učesnici u prostituciji i strahove od bolesti", kaže Gordana Stojaković. „Samo se žene gledaju kao nedostojne i manje vrijedne, dok se muškarci koji su u tome promatraju kao biznismeni koji samo koriste ono što im se pruža. Novac je agens koji za njih znači da mogu sve, pa čak i maltretirati i tući."

Posredničku mrežu čine makroi i krijumčari ljudi, a zakonodavstvo se njima bavi odredbama Krivičnog zakonika. Istraživanja organizacije S.T.R.I.K.E. pokazuju da se država s trgovcima ljudima uspješno obračunava, ali se to ne može reći za makroe. „Razlika je u tome što je trgovina ljudima zabranjena i u jednom momentu je napravljena ozbiljna ekipa koja je napravila jako dobre optužnice i na više godina sklonila trafikere s ulice. Makroi su ipak ostali jer Europa nema jedinstven stav o prostituciji, tako da je to ostalo nekako vani", objašnjava Gordana Stojaković.

Dodaje da izmjene zakona kojima se pooštravaju kazne za prostitutke uvodi prostituciju u sferu kriminala. To, smatra ona, može samo pogoršati situaciju jer žene neće izaći iz prostitucije, a morat će raditi za kriminalni milje.

Za institucije nevidljive

Ozbiljnijih analiza na osnovi kojih bi se kreirala drugačija normativa, međutim, nema. Posljednje istraživanje datira iz 2013. godine i obuhvaća samo Novi Sad. Jednostavno preuzimanje rješenja iz Norveške, Švedske ili Njemačke nije adekvatno, kažu naši sugovornici jer se društva ne nalaze na istom stupnju razvoja. Osim toga, u Srbiji ne postoje ni programi za prevenciju prostitucije, izlaska iz nje, niti program pomoći ženama u prostituciji. Njima su se projektno bavile jedino nevladine organizacije kojih je također sve manje jer je manje i donatora za projekte iz ove oblasti.

U Srbiji je tako opstalo samo jedno svratište za žene u prostituciji. Njega je otvorilo upravo Udruženje Prevent u blizini Kaćke petlje u Novom Sadu. U njemu svakog dana boravi do deset žena, a osim podjele kondoma i lubrikanata, nude se i testiranje na HIV i hepatitis, pranje rublja, tuširanje, pomoć ginekologa, pravnika, psihologa i socijalnog radnika.

Na usluzi im stoji i Ivona Zečević, koja već nekoliko mjeseci volontira u svratištu. „Ja sam domaćica, dočekujem djevojke, tu sam da im pomognem, da im dam šminku, ponudim kavu i vodu, da im dodam ručnik ako se kupaju, da im upalim perilicu ako peru rublje i pričam s njima." A priče, kaže Ivona za DW, zavise od raspoloženja. „Djevojke su najčešće korisnice psihoaktivnih supstanci. Kada se ne osjećaju dobro, onda su priče teške ili tužne. Kad su raspoložene, onda se najnormalnije šale, pričaju anegdote, smijemo se." Dodaje da se djevojke usprkos svemu uglavnom drže zajedno. „Iako tvrde da se ne druže, znaju svaka o svakoj sve i pomažu se."

Međutim, i ovo svratište ima neizvjesnu budućnost, jer projekt traje do kraja 2017. godine. U Preventu zato pokušavaju licencirati program u sustavu socijalne zaštite, a potom će ga ponuditi na financiranje gradskoj upravi i republičkom Ministarstvu rada i socijalnih pitanja. Licenca bi, kažu, mogla stići sredinom godine, a tek potom slijedi grčevita borba za budžetsko financiranje.