Presuda iz Nizozemske, kako smatra zagrebački odvjetnik Anto Nobilo, sama po sebi veliki je uspjeh i nosi značajnu poruku jer nitko nikada do sada nije odgovarao za postupke i propuste vojnih jedinica Ujedinjenih naroda.

"Oni su do sada imali apsolutni imunitet. Ovom presudom se sve mijenja. Države koje šalju vojsku pod zastavom UN-a moraju znati da svoju zaštitnu, mirovnu misiju moraju ispuniti točno u okviru njihovog mandata. U suprotnom će biti odgovorni. Ovo je svjetski presedan koji će ući u sve udžbenike međunarodnog prava", komentira ovaj odvjetnik za Deutsche Welle.

Međutim, nakon što je nizozemski Vrhovni sud potvrdio odluku da su vojnici nizozemskog bataljuna UN-a odgovorni za smrt 350 Srebreničana u srpnju 1995. godine i to u "omjeru" od 10 posto (tolika je, prema presudi, bila šansa žrtava da prežive bez obzira što su potražili zaštitu nizozemskih vojnika) otvorena su mnoga pitanja.

"Tužiti RS za naknadu štete"

Između ostalih i pitanje odštete jer je Nizozemska, kako je presuđeno, dužna isplatiti i odštetu obiteljima žrtava. No, samo onim žrtvama za čije stradanje su izravno odgovorni nizozemski vojnici nakon što su ih predali generalu Ratku Mladiću i Vojsci Republike Srpske (VRS). Tko će obeštetiti ostalih skoro 8.000 obitelji žrtava genocida Srebrenice?

"U presudama Karadžiću, Mladiću i drugima nedvojbeno je utvrđeno da su zločin genocida u Srebrenici počinili pripadnici VRS. Držim da postoji pravni kontinuitet između RS-a iz vremena rata i RS-a kao entiteta sadašnje BiH. Mislim da RS, po Ustavu, ima pravnu osobnost. Ima Parlament, Vladu, svoj budžet itd. Svaka organizacija, pa i državna organizacija, mora odgovarati za protupravne čine svojih organa koji su drugom nanijeli štetu", smatra Nobilo.

"Tužiti BiH - novac za živote ne dolazi u obzir"

U udruženjima žrtava Srebrenice razmišljaju o odštetnim tužbama. Munira Subašić, predsjednica Udruženja Majke enklava Žepa i Srebrenica za DW to i potvrđuje: "Mi, kao obitelji žrtava i žrtve, moramo donijeti odluku hoćemo li tražiti obeštećenje i tužiti Srbiju ili Republiku Srpsku ili ćemo tužbe podnositi u Strasbourgu.

Nobilo kaže da obitelji ne mogu potraživati štetu od Srbije jer u presudama za genocid u Srebrenici nije navedeno da su se zločini izvršili u okviru međunarodnog oružanog sukoba. "Za sud u Haagu to je bio oružani sukob unutar BiH između Vojske RS i Armije BiH. Mislim da je to pogrešno, ali tako je utvrđeno presudama u Haagu. To se više ne može izmijeniti", zaključuje on.

Na ovo pitanje zanimljiv stav ima Ćamil Duraković, bivši načelnik Srebrenice i jedan od preživjelih žrtava genocida. On izričito smatra da "nikakav novac za reparacije života ne dolazi u obzir".

"Za žrtve je najadekvatnija satisfakcija da se tuži država BiH koja egzistira u formi da je jedan od njenih entiteta, Republika Srpska, nastao kao rezultat genocida. Pravda za žrtve je da se zločincu oduzme ono što je stekao zločinima. Povijesna pogreška je tražiti novac kao odštetu za živote žrtava", kaže Duraković za DW.

Žrtve bez prava na odštetu

Međutim, bilo kakva odšteta za žrtve rata u bilo kojem dijelu i na bilo kojoj od nekada zaraćenih strana u BiH, osim onih za koje su odgovorni nizozemski vojnici, teško da će biti isplaćena jer se za to "pobrinula" BiH, točnije Ustavni sud BiH.

Na to navodi zaključak u podnesku Amnesty Internationala Odboru Ujedinjenih naroda protiv torture gdje se posebno navodi da Ustavni sud BiH donosi odluke u kojima utvrđuje da, ukoliko je podnesen protiv države ili entiteta, zahtjev za naknadu materijalne štete, koja je rezultat ratnih zločina, podliježe zastari, iako, prema međunarodnim standardima, ratni zločini ne podliježu zastari.

"Ovakav stav rezultirao je velikim brojem odbačenih odštetnih zahtjeva koje su žrtve podnijele sudovima u BiH putem parničnih postupaka. Stav Ustavnog suda BiH onemogućava žrtve u ostvarivanju svojih prava na reparaciju. S obzirom da se zastara ne odnosi na zločine propisane međunarodnim pravom, kao što su genocid, zločin protiv čovječnosti i ratni zločini, ona se ne bi trebala odnositi ni na kaznene ili parnične postupke u kojima žrtve traže potpunu odštetu", stav je Amnesty Internationala.

Kako to "na terenu" izgleda pokazuje i primjer hrvatskih i bošnjačkih logoraša. Mirko Zelenika, dugogodišnji, a danas bivši, predsjednik Udruge hrvatskih logoraša, prisjeća se da je skoro 3.000 hrvatskih logoraša 2008. godine podiglo tužbu protiv BiH za obeštećenje zbog tortura koje su proživjeli na njezinom tlu.

"Došlo se i do Ustavnog suda koji je 2015. godine odbacio tužbe i hrvatskih i bošnjačkih logoraša i to uz zaključak da su naši zahtjevi preveliki i da bi to, zbog novca koji bi morali isplatiti ugrozilo makroekonomsku sigurnost države te da smo zakasnili. To je nevjerojatan odgovor", zaključuje Zelenika.