Ramiz Nukić se sedam godina nakon masakra vratio u svoju kuću na padinama Kameničinog brda iznad bratunačkog sela Kravica. Kaže kako nije pretjerano uzbuđen zbog presude Ratku Mladiću, optuženog za zločine u Srebrenici, nezapamćene još od Drugog svjetskog rata.

"Oni će kazniti zločince i oni će jednog dana možda izaći iz zatvora, ali žrtve se neće vratiti...zločinci, normalno, nek' odgovaraju za svoja djela, sud ima svoje ovlasti, premda ne može meni sad ispuniti želju da mi vrati moja dva brata i oca. Koliko god da ga osude, meni je malo”, zaključuje Ramiz.

Za njega je prava pravda, kako kaže, pronaći kosti žrtava, da se ne zaborave ni žrtve ni zločini, a ni oni koji su ih počinili. "Treba podsjećati i djecu i unučad, da se ne zaborave žrtve, ne ponovilo se nikad nikome”, kaže Ramiz. Osvetu, ipak, ne bi preporučio, "jer osveta nije nikome dobrodošla”.

U BiH se, prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, još uvijek traga za oko 7.000 ljudi, od čega 1.000 žrtava s područja Srebrenice. Dojava o masovnim grobnicama je, prema riječima Lejle Čengić, glasnogovornice Instituta, sve manje, ali Institut "ne prestaje tražiti nestale i pomagati u otkrivanju istine, s ciljem da se pomogne obiteljima žrtava da dostojanstveno ukopaju svoje najmilije”.

Ramizova humana misija

Ramiz Nukić i njegova obitelj jedini su stanovnici sela na Kameničinom brdu. U ratu je izgubio oca i dva brata. "Izgubio sam ih u koloni ljudi koji su pokušavali izbjeći pokolj u Srebrenici u julu 1995. Ja sam se odvojio pokušavajući pronaći put kroz šumu. Oni su ostali. Mlađi brat još nije bio punoljetan”, kaže Ramiz za DW.

U svoju kuću vratio se 2002. godine iz Banovića, gdje je dočekao kraj rata. Ramiz je nezaposlen. Kako bi preživio, bavi se poljoprivredom, a ima i kravu i desetak ovaca. Kaže, nije mogao naći mir, jer je stalno mislio na oca i braću - gdje su, gdje su im kosti? Stoga, ubrzo nakon povratka, odlučuje početi tražiti njihove posmrtne ostatke. Opremljen tek običnim drvenim štapom Ramiz je počeo obilaziti okolna brda i šume. Kaže, bio je zaprepašten količinom skeleta i kostiju na koje je naišao.

"Kosti k'o kosti, teško je bilo prepoznati oca i braću, ali sam vidio da ima dosta kostiju po šumi, po potocima i odlučio sam da ih počnem kupiti, zapravo da pronalazim kosti i zovem Institut za traženje nestalih, da im pomognem, ali da ujedno pomognem i žrtvama, porodicama žrtava koje tragaju za svojim najmilijima”, priča Ramiz.

Kostima do istine

Oca i braću nije pronašao. Njihovi ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici Liplje, kod Zvornika. "Ukopao sam ih u (Memorijalnom centru) Potočarima i sad sam miran. Imam osjećaj kao da su tu, sa mnom”, kaže Ramiz i dodaje: "Sad znam da su u Potočarima i znam da svaka majka, svaka sestra koja traga za svojima, ona traga za barem kost-dvije, da bi znala gdje su, da nađu smiraj”.

Baš zato, kako kaže, i danas svaki slobodan trenutak koristi za traženje kostiju. "Do sada sam pronašao oko 250 tijela, kompletnih i nekompletnih. Sad je već malo teže, 22 godine nije malo, malo se teže pronalaze, ali kostiju još ima, još ih nalazim”, govori Ramiz hodajući šumovitim padinama Kameničinog brda, štapom raščišćavajući slojeve lišća. Zastaje. Ispod oborenog, trulog debla pronalazi tri kosti - cjevanicu, kost ruke i lopaticu. Kosti pregleda, odlaže ih natrag i obilježava mjesto.

"Nekad bude jedno tijelo, nekad tri tijela u tim kostima, nekad tek pokoja kost. Raznesu ih životinje, a bile su i poplave prije četiri godine, požar prošle godine”, pojašnjava Ramiz. Dnevno, kako kaže, pređe i do 30-35 kilometara u potrazi za kostima žrtava genocida u Srebrenici. Vodi ga, priznaje, neka sreća, jer je teren često miniran, strm i opasan.

"Na Kameničinom brdu je bila prva zasjeda Srebreničanima. Tuda je narod bježao, bio je u rasulu, kad je zapucalo sa svih strana. Tu je bilo ljudi sa 6-7 općina, pa nisu znali ni teren, ni gdje su”, govori Ramiz.

Na kostima ne piše čije su

Odlučan je nastaviti svoju misiju traganja za kostima žrtava. Njegovo životno opredjeljenje, kaže, ne smeta nikome, pa ni komšijama Srbima. "Pričamo, surađujemo, radimo. Jedni drugima svoje probleme iznosimo, kukamo... Jedino, nema više onog nekog povjerenja što je bilo nekada, ali opet se slažemo”.

Sve bi bilo drukčije, dodaje, da nema politike. "Politika tu najgore radi, narod kao narod, obični narod, može zajedno da živi i zajedno da radi. I Srbi i muslimani (Bošnjaci) su u istim problemima, a to što rade političari, narod ispašta najgore”.

Naglašava da na kostima ne piše čije su, koje su nacionalnosti. "Ljudi trebaju konačno saznati istinu, da zna narod što je. Ja tražim kosti ovdje i ne znam jesu li one srpske, hrvatske ili muslimanske... Želja mi je da se te kosti pokupe, da nađu smiraj, pa da li u seoskom groblju ili u Potočarima, nebitno gdje. To mi je želja, da odradim taj posao do kraja. Moja životna misija”, kaže Ramiz.

Nastavlja štapom razgrtati opalo lišće po padinama Kameničinog brda i govori samom sebi: "Žrtve su žrtve, nije bitno da li Srbin, da li Hrvat, musliman (Bošnjak), nebitno. Za što su pali? Nizašto, džaba”.