Otkako su srpski radikali ponovo zaprijetili da će raskomadati državu Bosnu i Hercegovinu, situacija se dodatno zakomplicirala za preživjele genocida u Srebrenici, piše Tageszeitung iz Berlina i pita se: „Što će se dogoditi ako srpski čelnici pod vodstvom Dodika izvrše prijetnju i proglase neovisnost Republike Srpske?" I napominje da se na njezinom teritoriju nalazi i Memorijalni centar Potočari.

Njemački novinar pojašnjava kako Memorijalni centar s prostranim grobljem i hangarima stare tvornice baterija osigurava državna policija (Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA), kao i da je ona posljednjih godina uspjela zaštititi kompleks, grobove i posjetitelje od vandalizma. „Ali bi li ova šačica ljubaznih i uslužnih policajaca mogla obraniti spomenik u slučaju ozbiljnog napada srpskih ekstremista? To je malo vjerojatno."

Autor članka potom se fokusira na preživjelu majku iz Srebrenice Muniru Subašić, koja „živi s grobovima i njihovom poviješću". „Među njima su i nišani njenog sina i supruga, bivšeg direktora rudnika boksita Srebrenica, čije su kosti pronađene tek mnogo godina kasnije. Ona se sjeća svih poniženja, nasrtaja i uvreda koje su morali izdržati preživjeli godinama nakon rata, kada su odavali počast ubijenim članovima obitelji. Munira Subašić govori u ime izmučenih, silovanih i ubijenih ljudi. Sjeća se i „sretnih vremena" kada su Srbi, Hrvati, Židovi i Bošnjaci živjeli u Srebrenici jedni pored drugih i zajedno slavili vjerske praznike."

Kada se život preko noći pretvori u pakao

„Munira Subašić točno zna kako se život u sekundi i ničim izazvan može pretvoriti u pakao. Ona nije naivna. Ona prati sve govore srpskih ekstremista. Njihova sadašnja retorika zvuči kao na početku rata 1992. godine", piše dalje TAZ i podsjeća na početak rata.

Te 1992. godine su odjednom i iznenada mnogi srpski stanovnici grada nestali, prebjegli napadačima, a Srebrenica opkoljena i granatirana. 40.000 ljudi bilo je izloženo srpskoj artiljeriji više od tri godine, iako je Srebrenica 1993. godine proglašena zaštićenom zonom UN-a. Kontingent plavih kaciga trebao je zaštititi grad i njegove stanovnike, među kojima su bile i brojne bošnjačke izbjeglice, koje su početkom rata pobjegle iz gradova i sela uz rijeku Drinu.

I tako su tog 11. srpnja 1995. svi oni pobjegli u Potočare, gdje je bila baza nizozemskih vojnika UN-a, iako oni „više nisu željeli štititi stanovnike".

Hale bivše tvornice akumulatora u Potočarima, koje se nalaze preko puta groblja, sada se obnavljaju. Napravljeno je spomen-obilježje, a dokumentirane su i sudbine stotina preživjelih.

„Među njima je i priča Azira Osmanovića, tada 13 godišnjaka, koji sada vodi posjetitelje kroz objekt. Bio je među onima koji su stajali ispred hala 12. srpnja 1995. čekajući da ga razvrstaju i ukrcaju u autobus. Muškarci lijevo, žene i djeca desno. Žene su trebale biti odvedene u Tuzlu na slobodno područje, kao i dječaci do 12 godina. On je imao 13 godina, ali je bio niskog rasta... Uzeo je za ruku bakinu sestru i odveo ju u autobus. Tako se provukao kroz redove srpskih vojnika, koji su nemilosrdno izdvajali sve dječake starije od 12 godina i predavali ih streljačkim odredima. Dio njegove obitelji je ubijen, otac i jedna od sestara su preživjeli, a najmlađi brat je nakon preživljene traume počinio samoubojstvo", piše Tageszeitung.

Autor članka navodi kako svatko od preživjelih može ispričati priču od koje se može napraviti roman ili film. 8.374 ih je ubijeno u nekoliko dana, počev od 11. srpnja. Do sada su posmrtni ostaci 6.721 žrtve izvađeni iz masovnih grobnica, identificirani i ukopani.

„Uvredljiva usporedba Srebrenice i Bleiburga"

Na kraju članka TAZ piše kako je Memorijalni centar Potočari zabranjeno mjesto za mlade Srbe, koji tu žive: „Nema nijednog razreda neke srpske škole odande ili iz regije, koji je posjetio Memorijalni centar. Iako Srbi i bošnjačke povratničke obitelji žive jedni pored drugih, o zločinima se ne govori. Renoviraju se štale u Kravici, gdje je strijeljano preko 1.300 Srebreničana, bojaju se oznake, rupe od metaka, uklanjaju se tragovi zločina. Međutim, aktualni srpski gradonačelnik Srebrenice žali se da Subašić i ostale majke šire mržnju..."

„Nevjerojatno je da se žrtve Srebrenice sada svjesno omalovažavaju i iz Njemačke. FAZ je nedavno usporedio broj žrtava u Srebrenici sa žrtvama u Bleiburgu u svibnju 1945. Žrtve Bleiburga bile su SS trupe i vojnici ekstremno desnih hrvatskih ustaša i srpskih četnika. Za Muniru Subašić je uvreda izjednačavati to s nacističkim ubojicama", piše TAZ, citirajući riječi ove srebreničke majke.

No ona ipak smatra da ima i pomaka, s obzirom da je glavni haški tužitelj Serge Brammertz pred međunarodnim sudom uspio dokazati da "rat u Bosni nije bio građanski rat već planirana agresija Srbije". „To je sada utvrđeno”, kaže Munira Subašić, čijim se riječima završava članak koji je objavio Tageszeitung.

Pripremila: Jasmina Rose

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu