Bulevar revolucije 5. kolovoza u Beogradu. Ljudi koji su se zatekli na ulici gledaju u izloge obližnjih trgovina. Na televiziji se vide kolone izbjeglica na traktorima, kamionima, u automobilima… Kolone onih koji idu pješke. Kolone dolaze iz Hrvatske, potjerane „Olujom“. Tišina. Zgražanje na licima, na ponekim i suze. Gledam i suosjećam. Suosjećaju skoro svi koje sam u tom trenutku mogao vidjeti. Deseci tisuća ljudi, žena, djece. Nepregledne kolone.

Slične kolone bile su i dvadesetak dana ranije, na samo dvjestotinjak kilometara od Beograda – iz Srebrenice u pravcu Tuzle, Sarajeva... Kolone žena i djece, muškaraca. Ali nitko u Beogradu, u Srbiji, nije stajao tiho i promatrao kolone. Zašto? Zato što ih nitko nije vidio, i danima, tjednima ili bolje reći mjesecima, nitko nije ni čuo za njih. Jer mediji o tome nisu izvještavali. To nije bilo vrijeme interneta i pametnih telefona. Informacije nisu prolazile tako brzo kao danas.

Bio je to muk. Neprobojna tišina. Vijesti 11. srpnja 1995. iz Srebrenice jednostavno nema. Tek je navečer na Studiju B prikazana kratka snimka ulaska srpskih snaga u taj istočnobosanski grad, odnosno snimka onoga što se tada u srpskim medijima zvalo „oslobađanje Srebrenice“. Bila je to snimka Zorana Petrovića - Piroćanca, jedinog novinara koji je bio tu u okruženju Ratka Mladića. U dnevnim listovima tek poneka vijest, na radiju također. Zašto?

Deset agencijskih vesti o Srebrenici

„Mi jednostavno nismo imali pristup. Nama je bilo tada potpuno nemoguće doći do Srebrenice. I teško je bilo bilo što saznati za sve one koji nisu bili tamo“, priča za DW tadašnji novinar radija B92, Dušan Mašić.

Sonja Biserko je jednom prilikom izjavila da posjeduje kompletan pregled pisanja medija tih dana i da se radi o doslovce deset agencijskih vesti. I ona govori o tekstu Zorana Petrovića- Piroćanca u tadašnjem tjedniku „Intervju“ koji je, kako je istaknula, „napisao strašan tekst“. „Rekao je da je vidio 4.000 mrtvih – on osobno“, rekla je Biserko.

„Onog trenutka kada je Srebrenica osvojena, onda su na televiziji prikazane isključivo snimke Ratka Mladića koji okupljenoj dječici, čije će očeve, braću i stričeve kasnije pobiti, dijeli bombone“, kaže za DW Žarko Korać, profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu i političar. „I to je sve. I onda imate jednu ogromnu šutnju. Isključivo strani mediji počinju postepeno pisati o tome što se tamo desilo. Doduše, nisu ni oni odmah reagirali. I samo oni koji su gledali strane medije polako su mogli vidjeti i čuti tu istinu. A onda, naravno, ta istina se počinje probijati i u medijima u Srbiji“, kaže Korać.

Doduše, i mnogi drugi događaji koji su potom uslijedili, priča Mašić, bacili su u drugi plan Srebrenicu i sve što se tamo događalo. „Ali, prvenstveno zbog toga što nikoga nismo imali tamo i nekim potpuno prirodnim putem dostupnosti informacija, to je palo u drugi plan. Ali, ne zato što je to netko htio. Možda je to netko htio na državnim medijima, ali na našim medijima mi nismo imali restrikcije. Jednostavno to nismo mogli učiniti, a radili smo koliko smo god mogli. I samim tim je ta priča gurnuta u treći plan.“

Svi oni koji su u Srbiji tada govorili da se u Srebrenici dogodio zločin, veliki zločin, masakr, doživljavali su žestoke i agresivne reakcije i govorilo se samo u negaciji, odnosno da se tamo ništa nije dogodilo, priča Žarko Korać. Službena reakcija bila je da se zapravo radi o mnogo manjem broju žrtava i da je riječ samo o odgovoru na akcije oružanih snaga BiH, kaže on. „Srbija ima jako velike probleme da izađe na kraj s tim teškim, teškim zločinom koji je okvalificiran kao genocid. Bez obzira na rezoluciju parlamenta Srbije koja o tome govori, čini mi se da će još dosta vremena proći da Srbija istini pogleda u oči i prizna da je to najveći pojedinačni masakr u Europi od Drugog svjetskog rata“, priča Korać za DW.

Gledajući iz profesionalnog, novinarskog kuta, Bojana Lekić, nekadašnja novinarka B92 je u knjizi Dušana Mašića „Talasanje Srbije“ rekla da mediji, uključujući i B92, Srebrenicu nisu „odradili“ kako je trebalo. „Mi se nismo pravili kao da se ništa nije dogodilo, jer smo shvatili da se nešto dogodilo. Ali, mi nismo znali razmjere tragedije. To je jedan stravičan događaj i mi smo znali da se tu zbilo nešto jako gadno. I po zatvorenosti svih mogućih ’izvora’. Toliko je bilo teško prodrijeti do bilo kakve informacije, osim da je bilo nešto jako gadno“, priča Lekić.

Moralna odgovornost medija

Gadno? Ubijeno je oko 8.000 ljudi. Mašić priča da je ubilačka mašinerija tih dana funkcionirala po načelu „da su ih našli tisuću, ubili bi ih tisuću, da su ih našli 15.000, ubili bi 15.000“. Našli su i ubili oko 8.000 ljudi: muškaraca i dječaka. No, i bez obzira na nedostupnost informacija, u ovom slučaju bi se moralo postaviti još jedno pitanje – pitanje moralne odgovornosti medija. Mašić, međutim, kaže da ipak ne treba postavljati pitanje moralne odgovornosti medija tada, u razdoblju kada se genocid događao, već treba postavljati pitanje moralne odgovornosti medija od 2000. do danas.

„Postoji čitav niz događaja koji su bili u fokusu. Nikada Srebrenica nije mogla postati primarna tema medija, štoviše, čak i kada je Srebrenica bila glavna tema, onda se govorilo o hvatanju Karadžića i Mladića – odnosno o skrivanju Karadžića i Mladića, a nikada o onome što se stvarno dogodilo“, kaže Mašić.

A kako se upravo to nepriznavanje i šutnja o genocidu u Srebrenici odražava na kompletno srpsko društvo, Žarko Korać kaže da društva to mogu negirati u potpunosti.

„Ja nisam preveliki optimist i to ovisi o tome kako se vidi rat i od spremnosti da se prihvati odgovornost za taj rat. U Srbiji se smatra da je rat od 1991. do '95. bio nametnut, da Srbija za njega nema odgovornost i da u najmanju ruku ima odgovornost kao i svi ostali. I samo pod tim uvjetima je bilo moguće izabrati za predsjednika Tomislava Nikolića, za premijera, a sad ministra vanjskih poslova Ivicu Dačića, i danas za predsjednika vlade Aleksandra Vučića. Očigledno se smatra da sudjelovanje u ratu, ratna propaganda, jer, koliko je meni poznato i Vučić i Nikolić su sudjelovali u dobrovoljačkim jedinicama: jedan u Slavoniji i Bosni, a drugi baš u okolici Sarajeva – znači samo u tim okolnostima je to bilo moguće. Upravo izbor tih ljudi, bez obzira kakvu oni politiku vode danas, osoba koje se nikada nisu pokajale za to što su radile i danas vode Srbiju, pokazuje da je čitavo srpsko društvo zatvorilo raspravu o tome što je bilo devedesetih“, zaključuje profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Žarko Korać.

Mašić kaže da akcija koju je pokrenuo u Beogradu #sedamhiljada za sjećanje na Srebrenicu, kao da ima suprotan učinak i daje snagu nekim vampirima iz prošlosti da krenu na isti način pričati kao što su pričali prije 20 godina što je nevjerojatno u Srbiji koja je danas potpuno drugačija od one kakva je bila 1995. Kada se govori o Srebrenici, Mašić kaže da je nedavno pročitao komentar u „Večernjim novostima“ koji „kao da je pisan 1995“. „Strašno!“, kaže. I to samo znači da je poražavajuće za sve ono što smo radili u prethodnom razdoblju i što je još gore to daje za pravo onima koji tvrde da smo mi predkonfliktno društvo – odnosno da nam je do nekog novog rata ostalo manje nego što je prošlo od prethodnog“, pesimistično zaključuje Mašić.

Mašić je pokrenuo akciju u Srbiji #sedamhiljada kojom se namjerava 11. sprnja odati počast srebreničkim žrtvama. „#sedamhiljada – zato što sam prije svega čovjek, zato što ne želim da se zaboravi, zato što ne želim da se Srebrenica ponovi.“ I tu je nada da više nikakve „Oluje“ neće zasjeniti nikakve „Srebrenice“ ili obratno.