Srebrenica odnedavno ima nove stanovnike. Nije riječ o povratnicima, već o ljudima sa zapada Evrope. Nizozemac Marius de Wilt je s obitelji kupio tvornicu u Zelenom Jadru, udaljenom desetak kilometara od središta Srebrenice. Tvornica se nalazi u šumi, u središtu industrijske zone i drvoprerađivačkog kompleksa koji je nekad imao zaokruženu proizvodnju, od sječe i prerade drveta do izrade papira i namještaja za izvoz s više od 2.000 zaposlenih. Danas radi samo mali pogon za rezanje drvne građe i tvornica koju je kupio De Wilt.

Nemam veze s prošlošću

Ona je prije rata bila pogon za obradu kamena. Marius de Wilt, nakon što je kupio pogon, namjerava ovdje proizvoditi pelete za ogrjev. Tvornicu je nazvao „EKO.M pellet production“. „Ja osobno nemam nikakav osjećaj krivnje za to što se u ratu dogodilo“, kaže De Wilt osvrćući se na pitanje zašto je došao baš u Srebrenicu i nije li to možda osjećaj suodgovornosti, koju njegova zemlja ima za ono što se ovdje dogodilo u srpnju 1995. godine (nizozemske snage u sklopu UN-a su bile u Srebrenici kada se dogodio genocid nad nesrpskim stanovništvom op.ur.). „Naravno, žao mi je svih ljudi koji su nevini stradali, bez obzira na etničku pripadnost. Na ovim prostorima sam već dvije godine i imam već jednu tvornicu peleta u Srbiji, u Loznici. Kada sam vidio kako ljudi ovdje žive odlučio sam pomoći koliko je to u mojoj moći“, pojašnjava taj Nizozemac dodajući da je jedan od razloga zašto se odlučio doći baš u Srebrenicu taj što tu postoje dobre sirovine potrebne za proizvodnju drvnih peleta i briketa. „To me još više potstaklo da dođem ovdje i uložim novac. Sada nastojim i neke prijatelje pozvati kako bi investirali ovdje.“

Tržište osigurano

Prije nego je došao u Srebrenicu, De Wilt se pripremio i osigurao sebi tržište za svoje proizvode. „S mojim iskustvom u ovom poslu već imam unaprijed prodanu proizvodnju. Italija je veliko tržište na koje plasiram sve svoje proizvode. U ovoj proizvodnji najmanji problem je naći tržište“, tvrdi taj poduzetnik.

Međutim, taj proizvodni pogon donosi i nova radna mjesta Srebreničanima: „U ovoj početnoj fazi proizvodnje imam 35 zaposlenih. Kako se proizvodnja bude dalje razvijala namjeravam povećavati broj radnika. Trenutno radimo na čišćenju tvornice, pripremi strojeva i obuci radnika za rad na njima. Plan mi je da pokrenem i pogon za proizvodnju tehničkog drveta i ugljena za roštilj. Za taj projekt razgovaram s nekim investitorima da mi pomognu i tu bi se otvorilo još 20 novih radnih mjesta.“

Prethodni vlasnik tog pogona nije uspio pokrenuti proizvodnju peleta, jer nije mogao dobiti ekološku dozvolu za rad, zato što nije imao filtar za prikupljanje prašine koja se stvara mljevenjem drveta. De Wilt napominje da je isti problem imao i on s tvornicom koju je otvorio u Loznici. „Riješio sam ga vrlo lako ugradnjom jednostavnih filtarskih sustava za prikupljanje prašine, koja nije štetna po ljudsko zdravlje. To ne iziskuje velika ulaganja ni promjene u tehnologiji koju koristim za proizvodnju.“

Pozitivna iskustva s lokalnim vlastima

Obzirom na to da vlada opće mišljenje kako je u BiH previše birokracije pri dobivanju potrebnih dozvola prije početka rada novih poduzeća, de Wilt kaže kako je shvatio da „na početku ima puno birokracije“ ali da to nije bio problem“. „Naišao sam na veliku podršku i razumijevanje nadležnih u općini Srebrenica. Ta pomoć mi je bila vrlo dragocjena i korisna, jer se ubrzalo rješavanje problema s priključkom za električnu energiju, vodu, ali i drugih konkretnih problema. Nadam se da će ovo moje pozitivno iskustvo poslužiti i drugima kao pilot projekt, da dođu i ovdje i investiraju.“

Dane Katanić, načelnik odjela za gospodarstvo u Općini Srebrenica kaže nam da De Wilt nije imao nikakvih posebnih privilegija: „U toku smo bili od početka realizacije ove investicije, koja ima veliki značaj za naše građane, jer je nezaposlenost jedan od naših najvećih problema. Općinska administracija je nastojala proces uvođenja u vlasništvo i početak rada tvornice ubrzati, pomažući tako da on sam ne mora rješavati probleme iz prethodnog razdoblja, koji se njega i ne tiču.“

Nema žutog kartona

Nenad Grujičić je u novoj tvornici dobio posao kao vozač i varilac. Kaže da je više nego zadovoljan, jer od ovog posla živi i prehranjuje obitelj u ovim, kako kaže, teškim vremenima. „Počeli smo raditi i nadam se da će biti sve dobro. Imat ćemo, pored redovne plaće, plaćen prijevoz, topli obrok, normalno radno vrijeme i bolje uvjete rada. Sve što nisam imao do sada radeći 'na crno'“, priča Nenad Grujičić odbijajući pritom navesti prethodnog poslodavca.

Boris Mićić kaže da i on od ovog posla hrani obitelj. „ Zaposlio sam se ovdje, drago mi je zbog toga i zasad je dobro. Imamo obuku na novim strojevima, i ako se snađemo tu ćemo i ostati“, kaže Boris Mićić, koji je u toj tvornici radio i za prethodnog poslodavca te ističe kako će mu to iskustvo biti od koristi.

Na izlasku iz kruga tvornice pozornost privlači izvod iz kućnog reda za zaposlene, zalijepljen na portirnici. Na tom papiru, pored ostalog, piše: „Rad, rad, rad. Ovdje ste da biste radili i ni zbog čega drugog. Ako se pridržavate ovoga i drugih pravila, imat ćete zaposlenje do kraja života. Prvo sigurnost. U svim situacijama nikad ne dovodite sebe i svoje kolege u opasnu situaciju. O diskriminaciji, politici i vjeri: mi smo neovisna kompanija i poštovat ćemo svakoga, koju god nacionalnost, stranačku pripadnost ili vjeru imao. Nikad nećemo raspravljati o ovim temama.“

A na dnu toga pravilnika piše: „Nema žutog kartona. U slučaju kršenja bilo kojeg od prethodnih pravila, bit ćete direktno otpušteni.“