Blizu 5.000 sudionika je u petak 8. srpnja 2016. godine krenulo na pješački pohod Marš mira "Nezuk - Srebrenica 2016", koji se održava u okviru obilježavanja 21. godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, radi odavanja počasti žrtvama genocida te podsjećanja na stravične zločine u srpnju 1995. godine.

U koloni koja je krenula iz Nezuka je i Bego Bektić kao jedan od organizatora marša. Bego je Načelnik odsjeka za društvene djelatnosti i javne servise u općini Srebrenica. Kada je 1992. godine počinjao rat Bego je bio običan trinaestogodišnji, seoski dječak.

"Ni sanjao nisam da će se desiti rat. Kada je sve to počelo, ja sam išao u školu. Svako malo nastava je prekidana zbog granata i ratnih djelovanja. Nismo imali ni knjige kako treba, oskudjevalo se i u adekvatnoj odjeći i obući. Nije bilo ni hrane dovoljno. Nadali smo se boljem, zamišljajući kako žive naši vršnjaci tamo gdje nema rata. Te nesretne '95. godine kada je Srebrenica pala i izgorjela, krenuli smo prema nekoj Tuzli. Svatko od nas pojedinačno, tko je bio u toj koloni, mogao bi napisati knjigu ili snimiti film i svi bi bili različiti. Ja nisam ni znao što je ta Tuzla i gdje je to jer u mom dotadašnjem životu sam išao najdalje do Bratunca udaljenog 10 kilometara."

"Počelo je pucati sa svih strana"

Bego je put Tuzle krenuo kroz šumu sa susjedima i poznanicima. Od roditelja se teško rastao, ali takav je bio dogovor kako bi imali veće šanse da prežive.Već u prvo predvečerje puta upali su u zasjedu.

"Počelo je pucati sa svih strana. Osjetio sam da me nešto tvrdo udarilo u glavu i izgubio sam svijest. Ne znam nakon koliko vremena sam se probudio i vidio oko sebe samo mrtve ljude. Sve je mirisalo na krv. Taj miris i danas osjećam. Iz šume sam izašao na jedno brdo i tu sam zatekao dosta naroda i ranjenika kojima se nije moglo pomoći. Nisam znao gdje sam, jer nisam poznavao put. Jedni su išli naprijed, drugi nazad, bila je strašna konfuzija, nitko nije znao što se dešava. Oni snažniji koji su znali put nekad tokom noći su otišli dalje, a ostali su civili, ranjeni i izbezumljeni ljudi."

Bego je tu ostao jedan dan i noć i, kako kaže, nagledao se užasnih scena. "Bilo je mnogo teško ranjenih kojima se nije moglo pomoći. Velike srpanjske vrućine su pogodovale da se rane začas ognoje. Ljudi su umirali u strašnim mukama." S još nekoliko djece Bego je najzad odlučio krenuti u nepoznato. Niz potok su došli do asfalta, I tu je bilo mnogo mrtvih i ranjenih. Morali su sačekati noć kako bi mogli prijeći put. Masa ljudi ostavljala je trag u visokoj travi i oni su, tumarajući po tim tragovima, nekako prešli Crni Vrh i došli nadomak Baljkovice gdje su se vodile borbe i nisu mogli dalje. Imali su sa sobom mali tranzistor na kojemu su čuli da Žepa još nije pala i tako su se odlučili vratiti natrag.

"Vraćali smo se istim putem kojim smo došli. Nas nekoliko djece i neki ljudi koje nisam poznavao. Nismo imali hrane. Bili smo gladni. Srećom te godine je dobro rodilo voće koje smo brali. Jeli smo i puževe. U ruksacima kod poginulih našli bismo poneku konzervu nareska što ga je UNPROFOR bacao u paketima. Bilo je tu i pokvarene hrane, ali nismo imali izbora. To smo jeli kako bismo preživjeli. Bez hrane se nekako i može, ali bez vode je teško, ljudi počnu halucinirati", kaže Bektić.

Natrag u rodno selo

Poslije nekoliko dana Bego je došao natrag u svoju Sućesku. Tu su našli nešto hrane i poslije 12-13 dana prvi put je okusio kruh. Odatle su krenuli prema Žepi, gdje su poslije nekoliko dana mukotrpnog puta kroz šume i potoke stigli u najgore vrijeme. Žepa je padala, mnogo ljudi se željeli predati. Poučeni onim što su vidjeli i doživjeli proteklih dana, Bego i ostali s njim se nisu htjeli predati. U rodnoj Sućesci je ostao još nekoliko dana. Bilo je razmišljanja da ostanu i tu prezime, no sve je bilo zapaljeno, nije bilo hrane i opet su krenuli prema Tuzli. Bilo ih je 27 u grupi.

"Bilo je puno stresnih situacija. Posebno noću kada ideš, a ne znaš gdje ćeš stići. Išli smo drugim putem prema Vlasenici i Kladnju. Imao sam sreću preživjeti devet zasjeda i ostati neozlijeđen. Nakon 63 dana, negdje kod Kladnja, prešli smo na slobodni teritorij", priča Bego i kao najteži trenutak koji će mu u sjećanju ostati dok je živ ističe: "Ne znam točno gdje je to bilo, negdje oko Crnog vrha čini mi se, bio sam vrlo žedan i sišao sam u potok da se napijem vode. Pio sam i krenuo uz potok. Nakon nekoliko desetaka metara u potoku iz kojeg sam pio naišao sam na leševe mrtvih ljudi. To ne mogu zaboraviti nikad."

Bego je preživio rat i poslije toga, kako ranije nije nigdje išao, proputovao je sve kontinente. Bio je u obje Amerike, u Australiji, u Kambodži, na Tajlandu, u Japanu i diljem Europe. Nakon završenog fakulteta mogao je ostati u Sarajevu, ali nije to želio. "Ne volim grad. Zato sam se i vratio u svoje selo, gdje i danas živim. Dolazim svakodnevno u Srebrenicu na posao. U selu mi je najljepše, tu dišem punim plućima i tu namjeravam ostati", kaže Bego na kraju.

Staze spasa

Kolona iz sela Nezuk kod Tuzle ide tri dana u obrnutom smjeru, "stazama spasa", dugima 100 kilometara, kojima su prelazili Srebreničani u ljeto 1995. godine tražeći spas na slobodnom teritoriju u Tuzli. Iz mjesta Borak u Žepi 9. srpnja kreće druga kolona marša mira, Žepa – Srebrenica – Potočari s nekoliko stotina sudionika. Neki sudionici ovogodišnjeg marša su već danima na putu. 30-tak članova talijanskog udruženja "Nomadska republika“ krenuli su prije mjesec dana iz Trsta i do Srebrenice će prepješačiti više od 1.000 kilometara. Tu su sudionici iz BiH, Europe i svijeta, novi ili neki koji su bili stalni sudionici i proteklih godina iz Italije, Francuske,Turske, Švicarske, Njemačke, po prvi put 50 sudionika iz Jordana.

Po dolasku u Potočare poslijepodne 10. srpnja sudionicima "Marša mira" će se ispred ulaza u Memorijalni centar pridružiti i 250 sudionika biciklističkog maratona "Bihać - Potočari 2016", 23 sudionika "Supermaratona Bihać - Potočari 2016", 500 bajkera iz cijele regije, pet ultramaratonaca iz Vukovara, zatim sudionici Marša mira Žepa - Potočari, kao i 20 atletičara iz Goražda koji prvim "Maratonom mira", žele na simboličan način povezati tri "zaštićene zone" UN-a: Goražde, Žepu i Srebrenicu.