Rroka mandolinën
bjeri bjeri bjeri çiftelisë
Të gjithë do t'kendojmë
Kënga le të jehoj
Çdo gjë mund të jetë rock 'n' roll

Bijelo dugme – „Kosovska"

S obzirom na to da su neovisni mediji u Srbiji gotovo iskorijenjeni, kritika vlasti u toj zemlji može se čuti od odavno kompromitirane oporbe i po društvenim mrežama. Zato se svaki disonantni ton koji dopre iz redova onih koji nisu proglašeni nepoželjnima dočekuje s mješavinom pozornosti i nevjerice koja bi u normalnoj državi bila posvećena slijetanju izvanzemaljaca usred glavnoga grada. Zamjena za bliski kontakt treće vrste ovoga puta je bio Risto Radović, javnosti poznatiji kao mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, tvrdo krilo unutar Srpske pravoslavne crkve.

Iskoračivši iz napada na svoje uobičajene mete, žene koje ne rađaju, homoseksualce i realnost, Radović je iznio bojazan da politika predsjednika Srbije Aleksandra Vučića vodi „izdaji Srbije i Kosova". Izjava je došla neposredno nakon „Apela za obranu Kosova i Metohije", koji je potpisalo mnoštvo desničarskih figura. Zamišljen kao pritisak na vlast da nastavi s odgađanjem priznanje Kosova, taj apel ne kritizira nikoga direktno, ni imenom ni funkcijom, i prošao je relativno neopažen sve do Radovićevog istupa.

Zabavno je moćnike koji su do jučer živjeli u harmoniji gledati kako se međusobno glođu. Mitropolit Amfilohije, kome nije smetalo promatrati kako svu vlast u državi preuzima mala grupacija unutar SNS-a, odjednom ima zamjerku na to što se nitko drugi ne pita ama baš ništa. Naprednjacima su do prije nekoliko dana nevidljive bile njegove „necrkvene izjave" (sjetimo se, recimo, da je Srpkinje optužio da abortusima „pobiju više djece nego Hitler i Mussolini", te da je za poplave u Srbiji optuživao Conchitu Wurst), kao i njegovi izleti u „blato politike" (držao misu zadušnicu živom Dačiću, insinuirao da je Đinđić dobio što je zaslužio).

Sada su iznenadno shvatili da je Amfilohije izuzetno problematična ličnost i osjetili potrebu da nam to elaboriraju. Nekadašnje druženje s Arkanom i Radovanom Karadžićem još uvijek im nije sporno, mada nije isključeno ni da bi se u slučaju nužde pokrenula i ta tema. Propagandna mašinerija naprednjačke vlasti nije gadljiva na to da drugima spočitava ono što njihova stranka i sama čini.

Odgovor Vučićevog režima bio je, dakle, rutinski medijski odstrel, u izvedbi premijerke Ane Brnabić, nekoliko ministara, državne televizije i čitavog arsenala tabloida, ali najviše pozornosti je privukao završni udarac – partijarh Irinej je javno zahvalio „Gospodu Bogu" što nam je „podario čovjeka koji se lavovski bori za srpski narod, a posebno za mučeničko i stradalničko Kosovo i Metohiju". Poučen Amfilohijevim iskustvom, Svevišnji nije bio dostupan za komentar.

Kako možemo tumačiti ta dva potpuno suprotna pogleda Srpske pravoslavne crkve na vlast? Jedan, prema kojem je ona ni manje ni više nego disidentski element u tijelu nacije, i drugi, prema kojem je bezgrešni lav prema kojem se valja ponašati neumjereno ponizno i udvornički?

Kao i većina drugih crkava, SPC je izuzetno monolitna organizacija, i ne trpi različita mišljenja u svom okviru. Prethodni unutarnji sukob koji je dopro do javnosti ugušen je 2008. po kratkom postupku, tako što je tadašnji episkop raško-prizrenski Artemije razriješen, proglašen za raskolnika i izbačen iz Crkve, a njegovo sljedbeništvo svedeno na „ewokse" koji se i dan-danas skupljaju po šumama. Tada se, međutim, razdor svodio na odnose moći unutar SPC-a i nije se prelijevao u političku sferu.

Srpska pravoslavna crkva je najvjerniji proponent nacionalnog narativa i, ujedno, jedan od izvora legitimiteta svake domaće vlasti. Očuvanje Kosova u okviru Srbije je njezina stalna tema i točka od koje je, za tu instituciju, nezamislivo odstupiti. Situacija u kojoj bi se, kao što potpisnici nedavno objavljenog „Apela" sugeriraju, podrška vlasti i „borba" za Kosovo međusobno isključivali dovela bi SPC u neugodnu situaciju da bira između dva aksioma. Podržati vlast, jer to donosi novac i privilegije, ili braniti ideologiju tako što bi se de-legitimizirala vlast koja bi i formalno prihvatila neovisnost Kosova? Podržati proroka Vučića ili svetu knjigu koja kaže što se nikako ne smije učiniti?

Recite što hoćete za SPC, ali jedno je sigurno: izuzetno je nesklona zamjeranju ljudima koji joj donose novac. Ako se ima u vidu da je, prije manje od mjesec dana, rješenjem Vlade Srbije („Službeni glasnik RS", br. 99/16 i 113/17), SPC dobila novogodišnji poklon u obliku 1,2 milijarde dinara (oko 10 milijuna eura) za izgradnju Hrama Svetog Save, i da je to samo jedan od brojnih novčanih priliva čiji je izvor državna blagajna, ozbiljno protivljenje bilo kakvoj državnoj politici koja se tiče Kosova postaje krajnje škakljivo.

Otkako je veliki vođa Aleksandar Vučić najavio „unutarnji dijalog" o statusu Kosova, gledamo pokušaj raspršivanja odgovornosti za konačnu odluku, koja će neumitno, svima to već postaje jasno, biti neka vrsta priznanja neovisnosti. Kao i ostatak političkog života u Srbiji pod naprednjacima, i taj dijalog je u najvećoj mjeri simulacija demokracije. Vlasti je neophodno da ju na kraju nitko ne može optužiti za izdaju a da ona ne bude u stanju kritičaru odbrusiti kako nije iskoristio priliku ponuditi bolje rješenje. U redu je ako smo na kraju svi pomalo krivi, zar ne?

Amfilohijev potpis na desničarskom apelu i javna kritika velikom vođi mogu se zato tumačiti na još jedan način: kao manevar kojim SPC u isti mah dokazuje svoju ustrajnost u obrani Kosova i usput podiže cijenu za svoj doprinos u „otopljavanju" odnosa Beograda i Prištine. Zbog toga je SPC-u potrebno da pošalje dvije poruke: jednu umjereniju, koja će pristankom na suradnju objasniti interesima kulturnih dobara na Kosovu, i drugu, agresivniju, koja će glasiti: evo, borili smo se, potpisivali smo apele, bunili smo se, ali sve je bilo uzalud.

Vučiću su napad s desna i etiketa novog Vuka Brankovića neprihvatljivi, ali, ako ima podršku patrijarha, a radikale već ima u džepu, ne ostaje mnogo onih koji uvjerljivo mogu igrati na tu kartu protiv njega. Ukoliko se netko i usudi, sljeduje mu tabloidni špalir i rafal naslovnih strana u potiljak.

Bez obzira na to što će ishod biti razrješavanje kosovskog čvora, još jedna demonstracija snage Vučićevog autoritarizma i nastavak statiranja svih ostalih društvenih aktera u procesu donošenja političkih odluka, makar one bile i formalne, obit će nam se o glavu dugoročno. Više se ne vozimo ni na zadnjem sjedištu vlastite demokracije jer na njemu sada sjede vladike – ovo sve više liči na prikolicu.

*Srpski sociolog Dario Hajrić, 1983, piše između ostalog za internetski portal akuzativ.com. Na Twitteru piše pod imenom @romulian.