Anna Netrebko široko otvorenih očiju i malo otvorenih usta, uslikana tako da se čini kao da vas gleda iz žablje perspektive. Anna Netrebko u naručju mezzo-sopranistice Eline Garance - jedna smeđokosa, druga plava, jedna blagog, druga strogog pogleda. Engleska sopranistica Kate Royal, otkrivenih ramena. Ona izgleda kao Carla Bruni prije deset godina, ali je još ljepša. Argentinska čelistica Sol Gabeta izgleda kao plavokosa boginja.

Violinistice Janine Jansen, Lisa Batiashvili, Julia Fischer - sve kao da su spreme za modnu pistu. Njemačka pjevačica Anete Dasch, oči kao u lutke, besprijekorno lice, molećljivi pogled. Kod muškaraca je stanje isto: pijanist Martin Stadtfeld svira Bacha, konstantno strepeći od poziva Jil Sander za modnu kampanju. Tenor Ronaldo Villazon je strasan u svakom smislu te riječi. Jedan dirigent ga je nazvao „spermatozoidnim“. Tenor Jonas Kaufmann, koji u džemperu od kašmira tako romantično gleda. I naravno, violinist David Garrett, koji na svom omotu ima toliko raskopčanu košulju da bi slobodno mogao i da je nema.

Ovako komentator Süddeutsche Zeitunga opisuje trenutačne zvijezde klasične glazbe, kako ih je doživio na omotima CD-ova u jednoj prodavaonici. On tvrdi da se osjećao toliko izmanipuliran i do tolike mjere preplavljen ljepotom, da ga je prošla želja za kupovinom CD-a.

Od Gisele se ne očekuje da dobro računa

"Nije moguće da su najbolji glazbenici svijeta istovremeno i najljepši!", uskliknuo je on u svom tekstu. "Nisam ja od onih koji tvrde da je prije sve bilo bolje. Znam da stari izumiru, a mlade treba motivirati, ali ne pogrešnim argumentima - i ne pod svaku cijenu. Gisele Bündchen nije postala manekenka zato što dobro računa!"

Koncert je jedan od posljednjih iskrenih događaja, mjesto za osećaje. Glazba može tješiti i oslobađati, pa makar samo za trajanja neke simfonije ili sonate. Trenutak kada se u operi diže zastor je magičan. Moraju li visoke jagodice izvođača biti važnije od glazbe i umijeća izvođenja? Ta očigledna potreba za prodajom briše čaroliju glazbe. Nemamo više želju za istraživanjem, osjećamo se kao da nas pritišću, ismijavaju i podcjenjuju. I ono što je najgore, glazba i glazbenici također djeluju kao da su podcenjeni, čak instrumentalizirani.

Uživanje u klasičnoj glazbi mora se prvo naučiti. To se ne događa tek tako, zato što neki zgodan mladić pjeva na pozornici. Herbert von Karajan je bio dirigent stoljeća, ali i nepopravljivi šminker. Maria Callas je najveća operna pjevačica 20. stoljeća, ali i posebno lijepa žena najsenzualnijih usana na svijetu. Mišljenje da umjetnici ne mogu biti genijalni samo zato što su lijepi je pogrešno i glupo. A i sve atraktivne, mlade zvijezde klasične glazbe imaju talenta, neki čak posjeduju velik talent, neki čak svjetskog ranga. Svejedno, njihov uspjeh nije uvijek neosporiv. Kada je Anna Netrebko prije nekoliko godina pjevala Traviatu u bavarskoj nacionalnoj operi, intendant Sir Peter Jonas je rekao: „Ona je jako lijepa, ali to može isto tako dobro otpjevati i Traviata iz mog ansambla.“

Martin Stadtfeld, koji je u izuzetno kratkom roku snimio čak četiri CD-a, svira Bacha zadivljujuće, ali stručnjaci često tvrde da je kod njega prisutan određeni manirizam i povremeno mu nedostatju osjećaji. Jonas Kaufmann ove godine postaje mega-zvijezda, tvrde ljudi iz njegove izdavačke kuće. Kritičari tvrde da njegov glas ponekad ide previše „na unutra“, umjesto da „zrači prema van“.

Lang Lang svira tehnički izvanredno, ali mu zato često nedostaje duhovna zrelost, unutarnje razumijevanje značenja glazbe. On je pop-zvijezda, kojeg prepoznaju na svim svjetskim šetalištima. Jevgenija Kissina, koji mnogo bolje svira ali lošije izgleda, bi svi lako zamijenili s običnim turistom iz Kijeva.

„Zvijezde klasične glazbe moraju izgledati jednako dobro kao i 'Očajne kućanice'“, priznala je nedavno šefica jedne velike izdavačke kuće. Bugarska mezzosopranistica Vesselina Kasarova (da, i ona je atraktivna), u jednom intervjuu objasnila da nikad više ne bi željela postati opernom pjevačicom, jer je danas važniji izgled od umijeća: „Izdavačke kuće me stalno žele slikati na način koji me dovodi do toga da sama sebe ne prepoznajem.“

Glazbeni doživljaj treba zavrijediti

Kada je pre dvije godine njemačka sopranistica Christine Schäfer uskočila u jednu operu umesto Anne Netrebko, drugog dana niste mogli njenu fotografiju naći u novinama. Novine su odlučile ipak objaviti sliku s Annom Netrebko.

Prije deset godina publika je znala za tri tenora, Anne-Sophie Mutter, Andreu Boccellia i pankera među violinistima Nigela Kennedya. Sve drugo bilo je izvan kruga klasične glazbe. Ali kad je, zbog interneta, prodaja pala, firme su počele računati s „vanjskim čimbenicima“. Od tada je Anna Netrebko prodala više od milijun CD-ova u Njemačkoj. Snimci Villazona i Mutterove redovno dostižu astronomske brojke kad se radi o prodaji. Daviid Garrett u jednom danu proda 1.000 karata za koncert i 8.000 CD-ova. Ono što je potrebno i publici i glazbenicima je strpljenje i točnost. Te mlade zvijezde nisu geniji, a nisu ni glazbenici stoljeća, niti legende. To su bili Friedrich Gulda, Glenn Gould ili Vladimir Horowitz. Njihove karijere su trajale desetljećima. Oni sami su obilježili cijelo stoljeće.

Lang Lang, Kaufmann, Netrebko, to možda mogu dostići, a možda ih se može za koju godinu izamijeniti. Još im nedostaje potpuno predavanje i ne djeluju nezaboravno. Tržište traži promjene, nova imena i nova lica, a glazba ne traži ništa, zaključuje komentator Süddeutsche Zeitunga.

Autor: Tobias Haberl, Süddeutsche Zeitung / Željka Bašić-Savić

Odg. ur.: S. Kobešćak