Na zidu je natpis: "Vučja jazbina 20. srpnja 1944." Adolf Hitler se naginje nad vojnom kartom raširenom na stolu. Časnik Wehrmachta Claus von Stauffenberg upravo je stavio svoju aktovku s eksplozivom ispod stola i sprema se napustiti baraku u kojoj se održava konferencija. Sat pokazuje 12.35. Za sedam minuta bomba će eksplodirati, lakđe ozlijediti, ali ne i ubiti diktatora.

Ova improvizirana scena s figurama Hitlera i Stauffenberga u prirodnoj veličini središnji je dio nove izložbe u “Wolfsschanze”. Na 80. obljetnicu napada glumci bi se trebali prerušiti u ostale sudionike brifinga kako bi oživjeli statičnu skupinu figura.

Bivši Führerov štab, u kojem je Hitler proveo više od 900 dana od napada na Sovjetski Savez u lipnju 1941., nalazi se u blizini Ketrzyna u sjeveroistočnoj Poljskoj i do kraja rata zvao se Rastenburg u Istočnoj Pruskoj.

Kompleks, dobro kamufliran u gustim šumama, izvorno je obuhvaćao 250 hektara s 50 bunkera, dva aerodroma i željezničkom stanicom. "Führerbunker", u kojem je bilo smješteno i vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta, imao je betonske zidove debele gotovo devet metara.

Magnet za turiste

Od kraja rata, Vučja jazbina je polje ruševina od betona i čelika, kaže turistički vodič Jaroslaw Zarzecki. Neposredno prije nego što su sovjetske trupe zauzele to mjesto 27. siječnja 1945., oko 80 posto vojnih objekata dignuto je u zrak.

Ovo povijesno mjesto sada je magnet za poljske i strane turiste. Lani je Vučju jazbinu posjetilo 340.000 ljudi, među kojima i mnogo Nijemaca.

Popularnost ovog mjesta, koje podsjeća na njemački otpor protiv Hitlera, ne bi trebala zamagliti činjenicu da Stauffenberg u Poljskoj nailazi na suzdržanost, ako ne i na odbijanje. Čak i nakon demokratskih promjena, koje su donijele približavanje Nijemaca i Poljaka, nacionalno-konzervativni časnik Wehrmachta ostaje vrlo sporan.

Pismo koje vrijeđa Poljake i Židove

Stauffenberg je doduše već 1992. godine odlikovan spomen-pločom u Vučjoj jazbini u prisustvu njegova tri sina, ali poljski političari, ne samo iz nacionalno-konzervativnog tabora, ne skrivaju distanciranost.

Razloge za to potanko je objasnio bivši poljski veleposlanik u Njemačkoj Janusz Reiter 2012. godine. U vrlo zapaženom govoru u ministarstvu odbrane u Berlinu, rekao je da se mnogi urotnici od 20. srpnja nisu bili u stanju "otrgnuti se od tradicionalnog antisemitizma." „Većina članova otpora također su stajali u prusko-wilhelminskoj tradiciji prezira prema Poljskoj i drugim slavenskim narodima", rekao je on.

Diplomat je citirao Stauffenbergovo pismo koje je poslao svojoj ženi u kojem je napisao o Poljskoj: "Stanovništvo je nevjerojatna rulja, puno Židova i puno miješanih ljudi. Narod koji se osjeća ugodno samo ako je podčinjen. Tisuće zatvorenika će biti dobro za našu poljoprivredu."

Kačinski ismijava njemački otpor

Ovaj odlomak služi stranci Pravo i pravda (PiS) Jaroslava Kaczynskog, koja je bila na vlasti do izbora u prosincu prošle godine, da ismije svaki pokušaj pokazivanja razumijevanja za Stauffenberga navodeći to kao protupoljski čin. Kada je tadašnji poljski predsjednik Bronislav Komorovski u srpnju 2015. prihvatio poziv Fondacije Konrad Adenauer za sudjelovanje na komemoraciji za Stauffenberga, odmah se našao na udaru kritika.

"Ove riječi pokazuju da je ovaj njemački oficir bio rasist. On je sebe i njemački narod smatrao "gospodarskim rasama", zastupao je ludu rasnu ideologiju i prihvaćao robovski rad od pokorenih naroda za Njemačku", navodi "Organizacija za obranu dobrog imena" koja je povezana s PiS-om. Potom je Komorovski zamoljen da ne bude prisutan na misi zadušnici za Stauffenberga.

Kaczynski iz temelja dovodi u pitanje postojanje otpora u Njemačkoj. O organizaciji "Bijela ruža" - grupi mladih studenata u Münchenu koji su svoj otpor platili životima, rekao je da je broj njezinih članova toliko mali da su svi mogli "naći mjesta u njegovoj radnoj sobi".

Unatoč antinjemačkoj propagandi nacionalnih konzervativaca, u Poljskoj polako raste interes za Nijemce koji su se usudili suprotstaviti Hitleru. Izložba o različitim oblicima otpora u Njemačkoj bit će prikazana ovog ljeta u knjižnici Sveučilišta u Olsztynu. Poljski senator (zastupnik u drugom domu parlamenta) Gustaw Marek Brzezin nije imao problem da se tamo u srijedu pojavi s gostima iz Njemačke.

Dvorac Steinort kao most u budućnost

Predani Nijemci i Poljaci već godinama pokušavaju iskoristiti tradiciju njemačkog otpora od 20. srpnja 1944. kao most prema budućnosti. Za mjesto svoje aktivnosti odabrali su dvorac Steinort (Sztynort) u sjeveroistočnoj Poljskoj. Imanje je bilo u vlasništvu njemačke obitelji Lehndorff 500 godina prije nego što je 1945. nakon pomicanja granice pripalo Poljskoj.

Povijesni objekt, kao simbol njemačkog otpora, ne veže samo zemljopisna blizina Vučje jazbine, već i njen posljednji vlasnik: Heinrich Graf Lehndorff koji je pogubljen kao sudionik antihitlerovske zavjere 4. rujna 1944. u Plötzensee.

Civilno društvo u obje zemlje već se dugo bori za očuvanje oronulog dvorca. Zahvaljujući privatnim donacijama, ali i dotacijama Bundestaga, njegovo potpuno propadanje je za sada zaustavljeno.