Žene na Olimpijskim igrama? "Nepraktično, nezanimljivo, nespretno i, ne oklijevam dodati, neprimjereno", rekao je Pierre de Coubertin, utemeljitelj modernih Olimpijskih igara. Uloga žene na Igrama, napisao je francuski barun 1912. godine, sastoji se prije svega u "krunjenju pobjednika". Samo se nekoliko sportašica smjelo natjecati - i to samo u sportovima koji su za žene tada bili prihvaćeni kao „primjereni” u višim društvenim krugovima: tenis, golf, veslanje, streličarstvo i umjetničko klizanje.

Ipak de Coubertin je napravio račun bez svoje tvrdoglave, sportom oduševljene sunarodnjakinje Alice Milliat (naslovna fotografija). Francuskinja se borila za jednakost i žena u sportu. 1919. godine Milliat se prijavila IAAF-u, Svjetskoj atletskoj federaciji, kako bi omogućila ženama sudjelovanje na atletici na Olimpijskim igrama 2020. u Antwerpenu. IAAF je to odbio.

Sudionice iz sedam zemalja

"Naišla sam na veliko odbijanje koje je izravno dovelo do osnivanja Olimpijskih ženskih igara", prisjetila se Milliat kasnije. Ona je organizirala natjecanja koja su održana od 24. ožujka do 31. ožujka 1921. godine na mjestu za odstrel glinenih golubova u Monte Carlu. Oko 100 sportašica iz pet zemalja - Francuske, Velike Britanije, Italije, Norveške, Švicarske - natjecalo se prvenstveno u atletskim disciplinama.

U listopadu 1921. osnovana je Svjetska ženska sportska federacija FSFI, s Milliat kao predsjednicom. FSFI je ponovila organizaciju natjecanja u Monacu u sljedeće dvije godine, a pokrenuo je i Svjetske igre žena, koje su prvi put održane u Parizu 1922. godine.

Muškarci osigurali kontrolu

Stalni pritisak FSFI-ja imao je učinka: na Olimpijskim igrama 1928. sportašice su smjele sudjelovati po prvi put, premda samo u pet disciplina. "Sportski službenici IAAF-a i prije svega MOK-a bojali su se da će dugoročno izgubiti kontrolu nad svjetskim sportom kao rezultat ženske konkurencije", rekla je sportska povjesničarka Annette Hofmann iz DW-a. "Taj gubitak moći trebao je biti spriječen pokretanjem ženskih natjecanja. Tako bi mogli odlučiti koji sport i koje su se discipline smatrani prihvatljivima za žene."

Udruženja su potisnule "emancipatorsku misao" pionirke Milliat, kaže profesorica na Pedagoškom fakultetu u Ludwigsburgu: "I tako su muški službenici opet kontrolirali daljnji razvoj ženskog sporta", Hofmann.

Hofmann se pita kako bi se razvijao ženski sport da je ostao neovisan i da svjetska asocijacija FSFI nije raspuštena 1936. pod pritiskom MOK-a: "Da su žensko natjecanje u maratonu, ženske hrvanje, ženski boks ili ženski skijaški skokovi već ranije postali olimpijski? Ili žene uopće ne bi imale šanse da razvijaju svoj sport? "

Kasno odavanje počasti

Alice Milliat preminula je 1957. u 73. Godini života. Od početka ožujka skulptura u zgradi Francuskog nacionalnog olimpijskog odbora u Parizu podsjeća na ovu pionirku ženskog sporta. Predsjednik MOK-a Thomas Bach čak je uputio pozdravnu poruku prilikom otkrivanja skulpture. 2007. godine, 50 godina nakon njezine smrti, "napredak žena u sportu na svim razinama i u svim strukturama" bio je ugrađen u Olimpijsku povelju.

A stoljeće nakon prvih ženskih olimpijskih igara u Monte Carlu 1921. godine, rečeno je da su olimpijske igre u Tokiju prve s gotovo podjednakim brojem žena i muškaraca - ako se Igre uopće budu mogle održati obzirom na pandemiju koronavirusa.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android