Broj stranih radnika koji dolaze na hrvatsko tržište rada je otprije nekoliko godina u izrazitom porastu, pa se u medijima barata podacima o preko 100 tisuća već pridošlih, a neki ih za za ovu godinu očekuju i dvostruko više.

Javnost je pritom dobro upoznata s krajnje teškim, izrabljivačkim uvjetima u kojima oni žive i rade u Hrvatskoj. Prepušteni su na milost – ustvari više nemilost – posredničkih agencija za zapošljavanje, kao i poslodavaca, dok država kao regulator ostaje uglavnom pasivnom.

„Zakoni slabo štite radnike, a i takvi manjkavi često se krše. Sudovi su spori, inspekcija prema vlastitom priznanju potkapacitirana", rekao nam je o tome Jakov Kolak, organizator u Regionalnom industrijskom sindikatu (RIS) te politolog. Prema njegovu uvidu, sindikalno organiziranih stranih radnika je malo, a ogromna većina onih koji se pokušaju organizirati - nailaze na otpor poslodavaca.

Opća informiranost o radničkim pravima i sindikatima je pritom veoma slaba, a pozicija migrantskih radnika je još i puno gora. Sustav je poslodavcima dao praktički slobodne ruke da s migrantskim radnicima postupaju kako god žele.

Namjerno stvaranje nelojalne konkurentnosti među radnicima

„Oni se u startu moraju debelo zadužiti da bi uopće mogli doći raditi ovdje. Ne razumiju što potpisuju, boravišna i radna dozvola vezana im je uz poslodavca, nemaju se kome obratiti na vlastitom jeziku, itd. Poslodavci su tražili takav tip liberalizacije i dobili su ga, a ne koriste ga samo za popunjavanje praznih radnih mjesta, već su mnogi od uvoza jeftinijih i obespravljenijih ljudi napravili poslovni model. Model koji im pomaže lakše zaraditi, držati cijenu rada nižom, i koji olakšava sprečavanje bilo kakvih pokušaja poboljšanja uvjeta rada“, svjedoči Kolak za DW.

Predstavnici RIS-a se na terenu susreću sa situacijama gdje poslodavci nastoje koristiti strane radnike kako bi otežali pokušaj domaćih radnika da se izbore za bolje uvjete rada. Na primjer, radnici traže povećanje plaće koje bi između ostalog moglo pomoći da se riješi problem manjka radnika u tom poduzeću. No poslodavac se radije okrene agencijama da im pronađu radnike izvana koji će raditi u tim lošim uvjetima.

„Takva praksa potiče netrepeljivost prema stranim radnicima", upozorava organizator iz RIS-a, „no to nije moralno vec strukturno pitanje. Poslodavci su oduvijek koristili radnike koji su u gorem položaju kako bi potkopali zahtjeve za boljim uvjetima rada, kako bi radnike okrenuli ih jedne protiv drugih."

„Moramo priznati da zabrinutost postojećih radnika u ovako nereguliranom sustavu uvoza radnika ima i svoje realno utemeljenje“, zaključio je Jakov Kolak. On stoga smatra da je najvažnije smanjiti moć koju poslodavci imaju nad migrantskim radnicima. Osim toga treba poraditi na tome da položaj domaćih i stranih bude što jednakiji.

Očekivanja da će se nekakvo udruživanje desiti samo od sebe, ili se nadati da bi se strani radnici samoorganizirali, čini mu se naivnim. Dovoljno je pritom zamisliti poziciju radnika iz Azije koji je morao platiti sedam tisuća eura da uopće dođe raditi u Hrvatsku. Kad mu poslodavac zaprijeti otkazom ako se ne bude ponašao kako god mu bude naloženo, ishod je više nego lako prepostaviti.

Odnosi se još uvijek mogu postaviti na bolje temelje

„Kad mu tako najavi otkaz i ekspresni povratak tamo odakle je došao ako npr. odbije raditi 12 sati dnevno, radnik neće više ni 'zucnuti', kamoli se učlaniti u sindikat“, tvrdi Kolak. A sve je to omogućeno pasivnošću države, pa se ni rasprave o mogućem uvođenju uvoznih kvota za maksimalni broj stranih radnika, makar u pojedinim sektorima, ne uzimaju u obzir.

U posljedice takvog stanja ubraja se i drastično obaranje cijene rada, napose u uslužnom sektoru odakle su domaći radnici zadnjih godina poduzeli svojevrstan egzodus preko granice RH, dok je njihovo mjesto popunjeno strancima koji faktično ne pitaju za uvjete.

Ostaje pitanje ima li realne nade da se u dogledno vrijeme išta promijeni nabolje, o čemu smo porazgovarali i s Markom Grdešićem, profesorom političke ekonomije i političke sociologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. On smatra da je područje migrantskog rada, svemu usprkos, trenutno još uvijek u fazi u kojoj se može postaviti na bolje temelje.

„Da bi se to učinilo, međutim, potrebno bi bilo voditi sustavnu politiku u kojoj se izravno adresiraju potrebe tih ljudi. To bi značilo da imamo sustavan pristup problemima stanovanja i integracije tog stanovništva“, kaže Grdešić.

„Trenutno, ti ljudi su zainteresirani samo za plaću", nastavio je on, „ali ne treba očekivati da će to zauvijek biti tako. Ukoliko ostanu na duže vrijeme, onda se pojavljuju i druge potrebe. A skupa s time i novi problemi. Da li ti ljudi imaju pristup kvalitetnom stanovanju? Da li imaju pristup zdravstvenoj zaštiti? Što ukoliko trebaju pristup sudovima? Da li uče jezik? S vremenom, moguće je i da njihova djeca kreću u jaslice i vrtiće u Hrvatskoj. Kako to urediti? Za sada se čini da se to sve ignorira jer je odmaknuto barem nekoliko godina u budućnost."

Sindikati najprije moraju pobijediti vlastitu inertnost

Sindikati se pritom, s izuzecima poput RIS-a i još ponekih među onima manjim, u najmanju ruku ne snalaze u ovom području svog djelovanja – ili djelovanja koje bi moralo biti njihovo.

„To je nešto što je već viđeno“, riječi su Grdešića, „jer sindikati ni na zapadu nisu znali kako da se postave kada je riječ o migrantima. No mislim da je tu značajna prilika za rušenje stereotipa, za revitalizaciju sindikalne borbe, za iskorak u području solidarnosti. Ali to bi sve tražilo od sindikata da rade stvari koje do sada nisu radili. Moć uhodanih praksi je jaka. Naši sindikati su spori i inertni i makar neki od njih imaju resurse u smislu novaca i ljudi, pa čak i ekspertize."

„Svejedno, to se slabo koristi. Svima bi nam bilo u interesu da se strane radnike što prije inkorpirira u sindikalni i radnički pokret, ali nažalost to se ne događa“, zaključio je Marko Grdešić.

Alternativa planskom djelovanju u naznačenom progresivnijem smjeru, nažalost, jest stihija koja odgovara samo profiterima na radnom tržištu, te zauzvrat generira nezadovoljstvo koje se taloži među radnicima. I to podjednako onima domaćim i stranim, a najgori efekt takvog odnosa je njihova međusobna konfrontacija.