Kada su prije nekoliko godina visoke škole i sveučilišta u državnom vlasništvu počela uvoditi školarine, njemačkim akademskim svijetom se proširio val nezadovoljstva. "Studiranje nije samo za elitu s dubokim džepom", poručivalo se sa studentskih prosvjeda širom zemlje. No tih petstotinjak eura, koliko državna sveučilišta u većini njemačkih saveznih pokrajina traže po semestru, nisu ništa u usporedbi s pristojbama koja traže sveučilišta u privatnom vlasništvu. Iako na njima studira nezamjetan broj studenata, ona su ipak sastavni dio njemačkog akademskog krajobraza. Kakva je atmosfera na privatnim visokoškolskim ustanovama?

Malo drugačiji studentski život

Atmosfera na "Macromediji", visokoj školi za medije u Münchenu je pomalo neobična za jednu obrazovnu ustanovu: grobna tišina, bijeli zidovi, vrata koja se otvaraju pomoću studentske karte s čipom. Atmosfera bez žamora, kaotično polijepljenih plakata koji pozivaju na tulume i dokonih studenata viših semestara koji ćaskaju o važnim ili manje važnim stvarima poput nogometa ili cijene obroka u studentskoj menzi. Studentica Anna, koja želi ostati anonimna, drugačije si je zamišljala studentski život. Na privatnu visoku školu je došla jer joj za studij medijskog menadžmenta na nekoj od državnih sveučilišta bio potreban vrlo visoki prosjek ocjena kojim se ona, nažalost, nije mogla pohvaliti. Izlaz je vidjela u studiju na privatnj visokoj školi gdje, ovisno o studiju i vrsti programa, akademska godina stoji i do 10 000 eura. Tako bachelor studij medijskog menedžmenta stoji 27.000 eura. Za isti studij i akademski stupanj na državnim školama Anna bi platila desetak puta manje, i to ne u svim saveznim pokrajinama. Zauzvrat Anna dobija male studentske grupe, savršeno opremljene učionice i profesore koji uvijek imaju vremna za studente. "Poneki put se osjećam kao prava pravcata studentica: imamo prava predavanja, susrećemo se na vježbama... Ali mi inače ovdje nedostaje pravog studentskog života: učenje u knjižnici, nema menze nema zajedniečkih sportskih aktivnosti niti druženja na kampusu", kaže Anna.

"Studij za snobove"

To su mane studiranja na privatnim visokoškolskim ustanovama. No prednosti ipak ima više: "Privatni" se više okreću praksi, bolje su povezani s gospodarstvom a neki od njih čak garantiraju i zaposlenje nakon studije. Stoga i ne čudi da su od 83 privatne visokškolske ustanove koliko ih broji Njemačka, velika većina zapravo usko specijalizirane visoke škole usredotočene na jedno područje poput menadžmenta ili neke tehničke grane. Privatnih sveučilišta koja pokrivaju šira znanstvena područja i na kojima je moguće doktorirati je tek 9. No dok su privatne visokoškolske ustanove u ostatku svijeta, posebice u anglosaksonskom govornom području, opće priznate i ugledne ustanove u Njemačkoj se na polaznike privatnih fakulteta gleda kao "privatne snobove". Iako je njih među njemačkim studentima malo, tek 0,3 posto, sliku o njima ima svaki "običan" student. "Privatni student je prije svega student bogatih roditelja i još k tomu vjerojatno ima i loše ocjene pa se na neki traženi smjer na državnom fakultetu ne može ni upisati. On studira zbog novca i na kraju uglavno završava u menadžmentu", smatra Annina prijateljica Katja.

Šareno društvo

Ovakve predrasude su Anni vrlo dobro poznate. Ona sama svoj studij financira tako što je podigla kredit. Prije upisivanja na privatnu visoku školu Anna je strahovala da će se naći među djecom iz bogatih obitelji: sinovima i kćerkama bankara i menadžera. "Svakako da sam razmišljala o tomu kakvi me kolege ovdje čekaju. No na kraju moram reći da ima svega: i tatinih sinova ali i angažiranih studenata iz normalnih obitelji", zaključuje Anna. No nakon B.A. studija na privatnom fakultetu Anna će master diplomu ipak pokušati steći na nekom državnom sveučilištu daleko od "privatnih" studenata i zastrašujućih pristojbi.

Autori: Sabine Damaschke/Nenad Kreizer

Odg. ur.: A. Šubić