Francuski industrijski proizvođač sjemena, Graines Baumax se sudio sa spontano nastalom mrežom poljoprivrednika Kokopelli koja među svojim članovima razmjenjuje sjemenke raznih vrsta plodova. U međuvremenu raspolaže sjemenom od više od 460 vrsti biljaka - ali koje nisu nigdje upisane kao službeno priznate i dopuštene vrste. Koncern je tako tu zadrugu tužio zbog nedopuštene tržišne utakmice na 50 tisuća eura - i tražio zabranu poslovanja za tu mrežu poljoprivrednika.

Smjernice Europske unije načelno zabranjuje seljacima da sami proizvode sjemenke iz starih vrsta biljaka i da ih prodaju drugima, ako te vrste nisu službeno priznate i upisane u katalog vrsta, tvrdi industrijski proizvođač. Ali mnoge od tih vrsta voća i povrća su seljaci već generacijama uzgajali na svojim zemljištima i prodavali plodove na tržnicama, makar se nitko nikad nije potrudio pokrenuti skup i zahtjevan postupak službenog priznavanja i upisa u katalog.

Europski sud je konačno odlučio kako ova sporna smjernica Europske unije zapravo ne sprečava seljake da ipak uzgajaju - što hoće.

Pohlepa koncerna

Ova presuda je težak udarac za svjetske koncerne poput Bayer Cropa, Monsanta, Duponta ili Syngenta koji sustavno teže kontrolirati baš sve što se sije, uzgaja i što mi konačno jedemo. Ti svjetski koncerni već nadziru 67% svjetskog tržišta sjemenki i čine sve što mogu da i nad "običnim" plodovima steknu pravo intelektualnog vlasništva. Heike Schiebeck iz udruge malih poljoprivrednika Via Campesina upozorava kako je tim koncernima već uspjelo "zaštititi" i plodove koje čak i nisu genetski manipulirani, poput brokule koja sprečava širenje karcinoma ili dinje koja je osobito slatka.

Plan takvih biotehnoloških koncerna je jednostavan: prigrabiti što je više moguće raznih sorti žitarica, voća i povrća kako bi poljoprivrednici bili ovisni o njihovim proizvodima. Njihov argument jest kako u današnje doba, sa sve više stanovništva na planeti, nije moguće nahraniti sva usta bez poljoprivrednih kultura koje su promijenjene ljudskom rukom (i prije svega - u njihovom vlasništvu).

Ali njihov prvotni cilj je mnogo jednostavniji: prisiliti seljake da, kad kupe sjeme kupe i njihovo gnojivo, pesticide i herbicide. Heike Schiebeck objašnjava kako baš tu leži zarada koncerna (samo američki Monsanto je prošle godine ostvario promet od gotovo 12 milijardi dolara), jer koliko god da je koštalo sjeme, seljak onda mora platiti još ravno pet puta više za ostalu "kemiju" za svoje nasade.

"Ja sam gazda!"

Stanovnici gradova još uvijek imaju romantičnu predodžbu o seljačkom životu i uzgoju voća i povrća. Zapravo, ono je i na nacionalnim i osobito na razini Europske unije toliko regulirano i birokratizirano da se u šumi propisa već jedva snalaze i pravnici, a kamo li seljak koji želi obraditi svoje polje. On u pravilu nema drugog izbora nego ići "linijom manjeg otpora": kupiti sjeme nekog svjetskog koncerna, ali čiji je plod evidentiran, reguliran i kojeg na koncu može i prodati veletrgovcima i u lance samoposluga.

Isto tako u pravilu, trošak za gnojivo i kemiju jest veći, ali je i urod bogatiji i dugotrajniji. Ali i potrošačima je već dosadilo kupovati takve plodove koji - jer brže rastu, nemaju niti isti okus kao "prave" jagode, rajčice i ostalo voće i povrće kakvo su uzgajali još naši djedovi. Iako će i dalje biti "industrijskih" nasada voća i povrća, sve je više i potrošača koji žele kupiti "stare" plodove - čak i ne pitajući za cijenu.

No opet je tu "katalog" EU i zemalja članica u kojima se ne mogu naći te sorte čime se otežava distribucija takvih plodova. Europski sud je utvrdio da mnoge od takvih sorti već spadaju u vrste koje su "ugrožene od izumiranja" i koje imaju tipična, lokalna obilježja. A za takve vrste voća i povrća i smjernica Europske unije poljoprivrednicima dozvoljava uzgoj - i prodaju čak i bez certifikata nadležnih službi. I kada je riječ o evidentiranju sorti, sud smatra kako je dovoljno da neka vrsta bude priznata u bilo kojoj zemlji Europske unije pa da se njome može trgovati u svim zemljama Unije. U svakom slučaju, to je velika pobjeda i za poljoprivrednike i za zaštitare okoliša koji upozoravaju od izumiranja vrsta.

I naravno za sladokusce koji se mogu (opet) nadati jagodama kojih će možda biti samo na proljeće i koje neće izgledati kao sa slike, ali koje će imati okus - po jagodama.