Bivša socijalistička Istočna Njemačka je i u čitavom istočnom bloku bila poznata po 'tvrdoj' liniji u 'diktaturi proletarijata'. U tome joj je zdušno pomagala njena zloglasna tajna policija koja je prisluškivala i pratila, ali i zastrašivala, hapsila - i ubijala.

Ministarstvo za državnu sigurnost Njemačke Demokratske Republike bilo je mnogo više od običnog ministarstva. Stasi - kratica pojma Staats Sicherheit (Državna sigurnost) - je bio zadužen za sve 'vanjske i unutarnje' neprijatelje komunističkog režima. Baš svatko je morao strepiti da bi mogao biti pozvan na 'razgovor' o njegovim političkim stavovima.

Samo nekoliko dana nakon Oktobarske revolucije Lenjin je dao osnovati 'Komisiju izuzetnih ovlasti' čija je zadaća bila boriti se protiv protivnika komunističkog režima. Njen prvi vođa Feliks Dzeržinski je licemjerno zapisao: 'Čekist mora biti čovjek hladne glave, vrelog srca i čistih ruku.' Zapravo, stvorena je organizacija koja je odlukom diktatora na milijune protivnika komunista poslala u smrt.

Nakon sovjetskog osvajanja dijela Njemačke, u okupacijskoj zoni koja će kasnije postati Njemačka Demokratska Republika isprva se za sigurnost 'brinuo' sovjetski NKVD. Ali već 1950. osnovano je Ministarstvo za državnu sigurnost DDR-a koje će preuzeti istu zadaću. Prvi ministar je bio Wilhelm Zaisser, bliski suradnik zloglasnog Staljinovog vođe tajne službe Lavrentina Berije.

Ministarstvo za državnu sigurnost je bilo prisutno svugdje. Od najmlađeg doba pa sve do staračkog doma su doušnici htjeli znati tko što misli i kako stoji prema 'radničkom raju' koji se gradio na Istoku Njemačke. Naravno, zato im je bila potrebna čitava armija suradnika: ukupno je oko 620 tisuća osoba evidentirano kao 'neslužbeni suradnik' (IM) Stasija.

To znači da su suradnici Stasija bili svugdje. U svim poduzećima, školama i ustanovama... Pogotovo kad se putovalo u inozemstvo, bilo da je riječ o sportskim momčadima ili 'običnim' turistima. Među njima je uvijek bio barem jedan ali često i više suradnika Stasija. Ponekad se znalo tko je to, ali ponekad nije...

Ako ste gledali film 'Život drugih', lako možete steći krivi dojam gotovo viteškog držanja glavnog junaka, časnika Stasija Gerda Wiesela koji nije htio uništiti karijeru jednog berlinskog kazališnog djelatnika. Zapravo, djelatnici Stasija su uživali neviđene privilegije i istovremeno su mogli činiti što ih je volja. Naravno, sve dok mogu dokazati kako su 'vjerni vojnici Partije i revolucije'.

Ponekad su metode Stasija u prisluškivanju građana bile gotovo komične. Stručnjaci za šminku su ih učili prerušavanju, a mikrofone i kamere su sakrivali u baš sve što je moglo poslužiti u tu svrhu, sve do ženskih grudnjaka.

Kamere su također bile posvuda. Ovo je baterija ekrana službenika Stasija za nadzor jednog berlinskog kolodvora i to iz doba kad još nije svaki stanovnik DDR-a imao svoj televizor. Ali naravno, za sigurnost države se nije gledalo na troškove, a i nabavu deviza za Istočnu Njemačku je također nadzirao - Stasi!

Ali ono što je bilo najgore jest da nitko u Istočnoj Njemačkoj nije znao, kome da vjeruje i kome se može povjeriti. Kriva riječ krivoj osobi i lako je mogla biti uništena karijera. Potezom pera sitnog činovnika Stasija je netko mogao biti izbačen iz škole ili s posla, a i put u neki od zatvora Stasija je bio vrlo kratak.

Stasi nije samo prisluškivao. On je bio ovlašten i za likvidacije, ne samo na granici gdje je graničarima bilo naređeno pucanje 'u živo meso' bjegunaca iz države, nego i političkih protivnika čak i kada bi oni uspjeli pobjeći. Povrh toga, Stasi je bio aktivan i u pomoći terorističkim organizacijama, osobito Frakciji Crvene Armije koja je likvidirala više uglednika u Zapadnoj Njemačkoj.

Raspadom čitavog državnog aparata Istočne Njemačke 1990. su i građani prije svega željeli osvojiti glavna uporišta te moći policijske države, podružnice Stasija. Među dobrohotnim građanima je i u tim osvajanjima bilo i provokatora. Oni su shvatili kako nema šansi braniti urede, nego su poticali na uništavanje dokumenata. Jer dokaze je trebalo uništiti, a vremena nije bilo dovoljno.

Ali to jednostavno nije bilo moguće, već zbog tolike pošasti prisluškivanja i praćenja građana. Doušnici su tako stvorili pravu planinu dokumenata i zvučnih i slikovnih zapisa. Mnogo od toga zapravo nitko nikad nije niti pogledao: nije bilo dovoljno suradnika Stasija. A ostalo je i oko 400 vreća dokumenata koje se barem pokušalo uništiti i ponekad su ostali samo papirni 'rezanci'.

Njemačka vlada je osnovala posebnu službu koja upravlja svim tim materijalom i pokušava rekonstruirati i dokumente i doušničku mrežu Stasija. Svatko ima pravo uvid u 'dosje' koji je Stasi vodio o njemu i tu su česte životne tragedije kad se otkrije kako je doušnik bio najbolji prijatelj ili čak bračni drug.

Mnogi su, čak i ako su preživjeli sukob sa Stasijem, godine i godine proveli u zatvoru. Mnogima je uništeno zdravlje, karijera i obiteljska sreća. A što je s počiniteljima? Njihova imena su uglavnom zapisana u arhivi a njihov javni nastup nije poželjan. Sudski epilog za svo zlostavljanje je malo tko od njih doživio.