DW: Koje strategije trenutno koristi Europska središnja banka da bi dostigla inflaciju od dva posto i zbog čega te strategije dosad nisu djelotvorne?

John Muellbauer: Trenutna strategija ESB-a ima dva glavna smjera. Jedan je da se bankama ponude vrlo jeftini zajmovi pod uvjetom da one time kreditiraju mala poduzeća. A drugi, gdje još uvijek nisu daleko odmakli, jest da kupuju aktivu.

Ove metode su dobro funkcionirale u Sjedinjenim Državama, ali su manje djelotvorne u eurozoni. S jeftinijim hipotekama cijene nekretnina rastu, a to u Americi znači da ljudi mogu posuđivati daleko više novca. Mnogo tog posuđenog novca se potroši, a to potiče gospodarstvo.

U Njemačkoj, Francuskoj i Italiji stvari ne funkcioniraju na taj način. U ovim zemljama, ako želite uzeti hipoteku, morate platiti vrlo veliki depozit. U Njemačkoj je vrlo teško dobiti hipoteku bez ulaganja u iznosu od makar 20 posto od njezine vrijednosti. Kada cijene kuća porastu u Njemačkoj, ljudi moraju više štedjeti da bi mogli uplatiti taj depozit. Dakle, umjesto povećanja potrošnje i poticanja ekonomije, to ima suprotan učinak.

Druga važna stvar je da u Njemačkoj, Francuskoj i Italiji, domaćinstva u načelu imaju daleko više depozita u bankama i ušteđevina nego što imaju duga. Kada zbrojite sve depozite koje imaju domaćinstva u Njemačkoj, iznos je daleko veći nego ukupna količina duga. Dakle, kad su kamate u padu ili vrlo niske, sve te štediše zapravo imaju manje novca za potrošnju. Dakle, time se pomažu zajmodavci u Njemačkoj, ali oni su samo mali dio ekonomije, a štediše su daleko veći dio.

Koje rješenje Vi predlažete?

Moj prijedlog je da ESB pošalje svakom odraslom građaninu eurozone s brojem socijalnog osiguranja ček od 500 eura. U mnogim domaćinstvima to bi izazvalo dodatnu potrošnju. Naravno, neka domaćinstva bi to samo dodala svojoj ušteđevini, negdje bi platili stari dug, ali ako pogledamo studije o tome kako su ljudi koristili novac u sličnim slučajevima, vidi se da bi veliki broj domaćinstava potrošio dosta novca u prvoj godini. To bi imalo zaista velik učinak na ekonomsku aktivnost.

Dakle, po vašoj zamisli bi Europska središnja banka dala ljudima novac, oni bi ga potrošili i vlade bi dobile prihode od poreza, čime bi se smanjio deficit. Postoje li primjeri kada je sličan pristup uspješno primijenjen?

Nažalost, mnogi primjeri ove strategije dogodili su se u situacijama kad je već bilo problema s inflacijom. Tako da često nije imala blagotvoran učinak. Ali u eurozoni smo suočeni s potpuno suprotnim problemom – mi smo na udaru deflacije.

Ako konvencionalni potezi ne funkcioniraju baš najbolje, ESB će morati učiniti nešto, a ova ideja bi bila siguran način da se stimulira aktivnost i spriječi pogoršanje situacije.

Je li podjednako važno da se tih 500 eura da i ljudima u bogatijim zemljama kao i u zemljama gdje ima više poteškoća?

Jedna od velikih unutarnjih rasprava u Vijeću Europske središnje banke je uvijek to što potezi imaju različite učinke na različite zemlje. Uvijek postoji briga da će donesena odluka izgledati nepravedno i mislim da je najjednostavnije platiti isti iznos svakom građaninu eurozone. Politički gledano, to ima puno smisla.

Ima li ESB novca za to?

Novca apsolutno ima. Predsjednik Europske središnje banke Mario Dragi pričao je o ekspanziji od jednog trilijuna eura za balans ESB-a. Moj prijedlog bi koštao samo oko jednu šestinu tog iznosa. Tako da je to relativno malo u usporedbi s onim o čemu je govorio ESB, a daleko je vjerojatnije da će imati snažan efekt.

Ali zar to nije samo kratkoročno rješenje?

Apsolutno. Dugoročno gledano, proces reformi mora se nastaviti. Ovo je samo privremena mjera da se spriječi deflacija i pad eurozone u zaista duboku krizu, poput one u Japanu.

U ovom trenutku, posebno u perifernim ekonomijama, postoji dojam da ih ti strogi nadzornici eurozone prisiljavaju na poslušnost. Svo vrijeme se priča o štednji, stječe se osjećaj da odgovorni u eurozoni ne brinu puno o sudbini malih ljudi. To je dio razloga za nagli uspon svih tih nacionalističkih stranaka, na primjer u Finskoj, Francuskoj, Grčkoj i Španjolskoj.

Ako imate nešto što će obični ljudi odmah prepoznati kao nešto što im koristi i što će poboljšati njihove šanse da nađu posao, to bi osiguralo sjajan doprinos povjerenju u sustav eurozone.

Koji su argumenti protiv te ideje?

Mislim da su argumenti protiv nje neutemeljeni. Ali postoji nekoliko tipičnih kritika. Na primjer, njemački komentatori kažu da će takav potez potkopati motivaciju za rad. To je smiješan argument, jer ne vjerujem da je visoka nezaposlenost u eurozoni rezultat toga što ljudi bježe od posla ili ne žele raditi, već toga što posla jednostavno nema.

Još jedan argument protiv toga je da bi ova ideja mogla potkopati „vjeru u valutu“, što znači da se moj prijedlog ocjenjuje kao nešto što potiče inflaciju i da će nekako dovesti do dugoročno visoke inflacije. Naravno, kada ste u vrhuncu deflacije, možda to i nije najpreča briga.

Treći je tipično desničarski argument, odnosno taj da je davanje novca siromašnim ljudima koji to „ne zaslužuju“ nekako nemoralno. Oni zaboravljaju da uobičajena monetarna politika uključuje podizanje cijena imovine što pomaže ljudima koji posjeduju bogatstvo. Desničari to doživljavaju kao prirodnu privilegiju, ali smatraju da je davanje iste privilegije siromašnima nekako nepravedno. Mislim da je taj argument nemoralan.

U idealnom slučaju, kada bi se to trebalo dogoditi?

Mislim da se nikako neće moći dogoditi prije nego što uđemo u prvi kvartal 2015., jer ako se ispostavi da sam u pravu što se deflacije tiče, osjećaj deflacije će poslužiti kao poziv na buđenje i Vijeće ESB-a će zaista morati potražiti opcije koje imaju učinka.

John Muellbauer je profesor primijenjene makroekonomije na Sveučilištu u Oxfordu i bavi se istraživanjem odnosa između financijskog sektora i realne ekonomije.