Masovni prosvjedi, sve dublja gospodarska kriza, a onda i sve veća napetost i mogući vojni sukob sa Sjedinjenim Državama... U posljednjim tjednima se vidjela slabost iranskog režima i kako mu ne treba mnogo da izgubi nadzor nad Islamskom Republikom.

U Iranu već odavno nema stranih novinara i medija kojima se može vjerovati, a kad su se početkom siječnja sukobi između prosvjednika i sigurnosnih snaga pretvorili u nasilje sa smrtnim ishodima, režim je praktički potpuno blokirao elektronske komunikacije. Zbog toga je bilo gotovo nemoguće u stvarnom vremenu provjeriti što se događa ili koliko je ljudi poginulo. Iako se stanje u međuvremenu smirilo, a dio blokade je ukinut, i dalje nisu poznati razmjeri nasilja niti koliko je ljudi ubijeno.

DW je razgovarao s nekim prosvjednicima koji su ispričali što su vidjeli u noćima 8. i 9. siječnja u Teheranu. Sva imena su promijenjena radi zaštite sugovornika. Ovi iskazi ne predstavljaju cjelovitu sliku događaja u cijeloj zemlji, ali mogu pokazati kako je režim reagirao.

Teheranske ulice „preuzeli prosvjednici"

Nezadovoljstvo režimom, potaknuto sve većim siromaštvom i skupoćom,  tinjalo je već neko vrijeme prije nego što su se krajem prosinca izbili prvi prosvjedi u Teheranu.

Sina, 29-godišnji inženjer, rekao je da se pridruživao prosvjedima gotovo svake večeri nakon što su počeli.
„Uzeo bih auto i vozio se kroz središnje dijelove Teherana — četvrti koje su inače žarišta nereda i prosvjeda”, rekao je.

Početkom siječnja pritisak na iransko vodstvo brzo je rastao kako su se prosvjedi širili zemljom. Američki predsjednik Donald Trump počeo je javno prijetiti iranskim čelnicima vojnom intervencijom. Uz mirne prosvjede izbili su i nasilni neredi, a planule su i brojne državne institucije, poduzeća, džamije i policijske postaje.

Sinu je najviše iznenadila velika gomila ljudi u Teheranu.
„Prosvjednici su potpuno zavladali ulicama", rekao je. „Na nekim mjestima ljudi su potpuno blokirali voznu traku. Bio je stvarno šokantan i način na koji su se zajedno kretali."

Hamid, 36-godišnji učitelj, opisao je slične prizore kod City Theatrea, blizu Teheranskog sveučilišta: „Tamo su stajali redovi vojnika s palicama i oružjem s gumenim mecima, ali bilo ih je daleko manje od prosvjednika", rekao je.

Gumeni meci na prosvjednike

Obojica svjedoka se slažu kako su snage režima u početku tek pokušavali rastjerati masu prosvjednika, ali ne i ugušiti prosvjed silom. Sina kaže da je takav pristup možda ohrabrio više ljudi da izađu. No 8. i 9. siječnja „postalo je jasno kako počinje otvoreno nasilje", rekao je.

Hamid je DW-u ispričao da je vidio malu skupinu od pet ili šest prosvjednika kako izlazi iz uličice gdje ih je presrela veća skupina naoružanih snaga sigurnosti koji su ih iz male udaljenosti zasuli gumenim mecima.
„Te su me noći pogodili u obraz, odmah ispod oka", rekao je. „Tek sutradan, kad je nateklina splasnula mi je postalo jasno kako mi ipak nije ništa."

Čitave obitelji na prosvjedima

Hamid kaže kako se činilo da se uopće više nije moglo znati kako će reagirati snage režima: „Nekoliko sam ih puta vidio kako nasumce pucaju prema manjim skupinama", rekao je. „Siguran sam da su ih mogli rastjerati i bez hitaca."

Sina, Hamid i nekoliko drugih su već bili na prosvjedima u Iranu proteklih godina, ali nam kažu kako je ovoga puta bilo drugačije jer su na ulice izlazile čitave obitelji: zajedno su bili u parovima, roditelji su bili u društvu njihove malodobne djece.

„Vidjela sam skupine ljudi koji su se već poznavali, iz različitih naraštaja”, rekla je Fatemeh, 31-godišnja studentica. „Prijašnjih godina bilo je više pojedinaca ili skupina prijatelja iste dobi."

Provokatori među prosvjednicima?

Hamid je ispričao da je na više mjesta vidio male skupine nasilnika: razbijali su izloge i zgrade, uništavali nadzorne kamere, ali većina prosvjednika se time, kaže, nije bavila. „Neki su ih pokušali zaustaviti", rekao je. „Ali nisam im se htio približiti, jer nisam znao tko su i što žele. A djelovali su koordinirano i spremno."

Sina opisuje slične skupine i naglašava jasnu razliku između njih i šire mase ljudi. „Znali su što rade", rekao je. „Usmjeravali su gomilu, išli naprijed, palili kontejnere i radili sve što je trebalo da se ulica blokira. Upravljali su i prometom i određivali, kad i iz kojeg smjera auti smiju proći.“

„Ne možeš očekivati da obična osoba radi takve stvari u toj užasnoj i kaotičnoj situaciji“, dodao je. Tko su te skupine bile - i dalje nitko ne zna reći.

Iranski dužnosnici tvrde da su u neredima sudjelovali strani agenti, pozivajući se na izjave američkih i izraelskih dužnosnika koje, kako kažu, upućuju na prisutnost Mossada u Iranu. Sukobe opisuju kao dio „hibridnog rata" SAD-a i Izraela. Tezu je potaknuo i Trump, koji je javno izrazio podršku prosvjednicima dok se širila bojazan kako bi SAD mogao ponovno napasti Iran.

Pripadnici oporbe u Iranu tvrde kako je glupost uopće tvrditi da u zemlji ima baš toliko stranih agenata. Mnogo je vjerojatnije kako su to bili pristaše režima koji su imali zadatak usmjeriti demonstracije prema vandalizmu i nasilju kako bi time uplašili i obeshrabrili prosvjednike.

Opasno je nositi bradu

Hamid kaže da je vidio i slučajeve nasilja među samim prosvjednicima. U nekim slučajevima ljudi su napadali sudionike za koje su sumnjali da su agenti režima. „Jedan od njih bio je moj prijatelj", rekao je. „Izašao je na prosvjede, ali ima bradu pa su neki pomislili kako je pripadnik dobrovoljačkih jedinica Revolucionarne garde i počeli ga tući. Završio je u bolnici."

Hamid kaže da je vidio i napade na snage sigurnosti, ali tvrdi kako ni to nipošto ne može opravdati nasilje nad prosvjednicima: „U većini sukoba su snage režima bile te koje su prve krenule u nasilni okršaj", rekao je. „Ljudi su se uglavnom samo branili."

Mladi su bili uvjereni u „pobjedu"

Majid, 39-godišnji taksist iz istočnog Teherana, kaže da su prije svega mladi prosvjednici bili duboko uvjereni u uspjeh ovih prosvjeda. „Bili su uvjereni da će prosvjednici pobijediti", rekao je. „Neki su vjerovali kako su već i prijetnje Donalda Trumpa dokaz da je Islamska Republika pred rasulom."

„Pokušao sam im objasniti da to tako ne ide", rekao je. „Nije ih bilo briga. Jedan mi je rekao da sam previše pasivan i da se bojim." Majid kaže da je i sam prosvjedovao jer vjeruje da režim reagira samo na dugotrajan pritisak. No brinulo ga je - kako je rekao - to jednostavno razmišljanje mladih koje ih može navesti na nepromišljene poteze, uključujući napade na poduzeća i banke.

„Ne shvaćaju da je ovo dug proces i žele brze rezultate", rekao je. Sve ovo je prije kao pradavna, upravo iranska igra šaha: „Moraš biti strpljiv i razvijati strategiju."