„Uđite, baka već čeka", kaže ljubazno Mihail Domanskij. Sin je Hane Domanske, koja je bilasvjedokinja Holodomora 1932/33. Pričala mu je mnogo o strahotama te velike gladi u Ukrajini koju je preživjela.

96-godišnja žena čeka u sobi, na krevetima su vezeni jastuci, a na zidovima vise obiteljske fotografije.

Hana Domanska i dalje živi sama u svojoj kući u selu Severini u Hmeljničkoj oblasti, koje danas ima 230 stanovnika. Sin je često posjećuje, donosi joj namirnice i s vremena na vrijeme ide sa njom u grad. Ali ipak se najugodnije osjeća u svom domu, gdje je rođena i odrasla.

Protjerivanje, deportacija i progon

Hana Domanska je imala samo pet godina kada je počeo Holodomor u Ukrajini. Odrasla je u velikoj obitelji. Njezini baka i djed imali su osmoro djece - četiri sina, od kojih je jedan bio Hanin otac, i četiri kćerke. Ona je imala mlađeg brata i sestru.

Bila je to vrijedna, ali ne i bogata obitelj, kaže ona. Njen djed Marko Švedjuk je imao nešto zemlje i konja, ali nije imao krave. Dio svoje zemlje dodijelio je svom sinu, Haninom ocu, gdje je on sagradio kuću. Ali, mlada obitelj je tu živjela tek šest mjeseci kada su komunistički vlastodršci započeli lov na „kulake", kako su nazivali imućne zemljoradnike.

„U kuću bi ušli neki partijski šefovi i mladi komunisti i odnijeli sve, apsolutno sve", sjeća se starica. Prema njenim riječima, i predstavnici sovjetske vlasti su otimali od ljudi hranu. Čak bi tražili i ono što se u tom trenutku nalazilo u loncima na štednjaku. „Jednostavno bi pojeli ono što bi našli ili ponijeli sa sobom", kaže Hana Domanska.

Osim toga, priča Domanska, otimani su uglavnom vrijedni poljoprivrednici. „Tražili su ljude koji mogu raditi, nisu bili lijeni i odvodili ih sa sobom", kaže Hana Domanska. Trećina seljana je iseljena iz svojih domova, a sva njihova imovina i stoka prebačeni su u poljoprivredne zadruge takozvane kolhoze.

Mnogi su prognani u Sibir, među kojima i polovina obitelji Švedjuk: djed Marko, baka Peština, tada petnaestogodišnja teta Sekleta, otac Vasil i stric Todoš. Od svih njenih rođaka, samo se teta Sekleta kasnije vratila u svoje ukrajinsko rodno selo. Pobjegla je iz Sibira i tri godine hodala do sestre Olhe.

Umiru majka, brat i sestra

Nakon što joj je otac nestao, priča Hana Domanska, njena majka Olha je krenula u potragu za svojim suprugom. Ubrzo nakon rođenja svog najmlađeg djeteta, otišla je do sela gdje su, kako je čula, Sovjeti postavili sabirni punkt za „kulake” u kući u kojoj su čekali da ih prebace u Sibir. Na putu do tamo, Olha se prehladila i dobila upalu pluća. Uspjela je pronaći svog muža, ali ga nisu pustili. Ubrzo nakon toga, izgubila je tek rođenu kćerku.

Nakon što je polovina obitelji prognana u Sibir, predstavnici sovjetske vlasti došli su po Olhu i njezino dvoje djece Hanu i Mikolu. "Rekli su: 'Spremite se, ide kamion'", sjeća se Hana Domanska i nastavlja: ​​"Ali moja majka je već bila na samrti. Umrla je ležeći pored tete, a i moj dvogodišnji brat je umro od gladi. Samo sam ja preživjela. Tako sam ostala kod tete kojoj su noge već bile otekle zbog gladi. Ali kako nije imala djece, brinula se o meni."

U potrazi za hranom

Da bi preživjela, mala Hana je morala stalno tražiti hranu. U proljeće je išla u potragu za jestivim biljkama, uglavnom jestivu lobodu. „Onda kad dođe ljeto, procvjetao bi bagrem, sve bi cvjetalo i od toga smo se hranili. Kad smo počeli raditi u kolhozu, bilo je dosta korova. Brali bismo lobodu i od nje pravili kašu. "Škripala bi pod zubima, ali smo morali nešto jesti."

Nije bilo hrane. „Od čega nešto skuhati kod kuće? Nije bilo ničega! Mi smo 1933. kuhali samo juhe. Teta bi donijela malo brašna, pomiješala s vodom, pa smo to pili. Morali smo raditi, morali smo nešto jesti", kaže Hana Domanska. Tada se za kuhinjsku krpu moglo dobiti dva krumpira ili komad kruha. Kupiti nešto u trgovini za novac bilo je nemoguće.

Katastrofalna situacija u selima

Najgore je bilo 1933. godine, kada je bilo najviše mrtvih, priča Hana: „Ljudi su ležali posvuda, neki su već bili mrtvi. Nitko više nije bio u stanju požnjeti nešto žita. Skoro svi su tada pomrli. A nitko ih nije mogao sahraniti. Leševe bi naslagali kao drva, stavili na dvije, tri daske i nosili na groblje." Mnogo je ljudi umrlo jer je glad bila velika, a mnoga djeca su ostala siročad.

Hana Domanska se prisjeća da tada u selu nije ostalo ni psa ni mačke jer su svi pohvatani i pojedeni. Od tete je saznala da je bilo i kanibalizma, ali nije znala za takve slučajeve u njenom selu. "Nema ništa gore od gladi. Čovjek, kao životinja, ne uživa ni u čemu, ništa ne vidi i ništa ne čuje - glavno je da ima što jesti", kaže Hana Domanska i naglašava: "Kako možeš spavati kad danima ništa ne jedeš? Onda žvaćeš što god nađeš, lišće s drveća, bilo što."

Dok priča svoju priču o Holodomoru, Hana Domanska pomalo brine da joj neće vjerovati. "Ali to je istina. Sve mi je ovo na srcu. Govorim vam što sam vidjela", naglašava ona.

U organizaciji sovjetskog rukovodstva

O Holodomoru se u Ukrajini moglo otvoreno govoriti tek nakon raspada Sovjetskog Saveza. Ranije bi zbog toga završili iza rešetaka. Prema ukrajinskim povjesničarima, gotovo četiri milijuna ljudi je umrlo u Ukrajini tridesetih godina prošlog stoljeća od posljedica Holodomora. Glad 1932-33. organiziralo je rukovodstvo Sovjetskog Saveza kako bi natjeralo ukrajinske poljoprivrednike u zadruge i istovremeno slomilo nacionalni pokret otpora protiv komunističke vladavine. Prirodnog razloga za glad nije bilo. Ukrajinski parlament je 2006. godine Holodomor označio kao genocid nad ukrajinskim narodom.

Poslije Holodomora, Hana Domanska preživjela je Drugi svjetski rat. Tko nije gladovao u njenom selu, poginuo je u ratu, kaže starica. Njen otac, koji je deportiran u Sibir, također je kasnije izgubio život na frontu. I sama je gotovo odvedena u Njemačku na prinudni rad tijekom rata. Međutim, zajedno s drugim mladim Ukrajincima krila se po praznim kućama i po susjednim selima. „Neki su uhvaćeni i prisilno odvedeni, ali ja nisam bila među njima", kaže ona.

Sada Hana Domanska mora prolaziti kroz još jedan rat - rat Rusije protiv Ukrajine. Ali ona vjeruje da će ukrajinski narod, koji je doživio mnoge tragedije, pobijediti osvajače.„Ukrajina im se neće predati. Ukrajina će ih pobijediti", samouvjereno kaže ona.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu