Za instituciju Academia Cravatica iz Zagreba koja je, kako piše na njezinoj internetskoj stranici, posvećena proučavanju, čuvanju i unapređenju kravate kao hrvatske i svjetske baštine, dileme nema: kravata je podrijetlom iz Hrvatske. I tvrdi da su hrvatski vojnici kao znak prepoznavanja nosili maramu oko vrata koja je potom od 17. stoljeća počela osvajati Europu. Taj komad platna navodno je bio posebno popularan u Francuskoj. U francuskoj riječi „cravate" nazire se riječ „Croatie" („Hrvatska").

No to nije baš tako jednostavno, kaže Andrea Franzen, kuratorica iz Švicarskog nacionalnog muzeja u Zürichu. Tamo je 2014. godine bila postavljena velika izložba na tu temu. „Naša istraživanja tada su pokazala da podrijetlo kravate i njezino značenje sve do danas nisu posve razjašnjeni", upozorava Franzen.

Svjetski dan kravate utemeljen u Puli

S jedne strane, prethodnica kravate bila je kragna. „Pokrivalo za ramena, većinom od finog lana, pričvršćivano je uzicama na kojima su često bile posebno ukrašene rese." Dakle, moguće je da se kravata razvila kao produžetak tih resa. 

S druge strane, prvi trendeseteri što se tiče kravate mogli bi biti i rimski legionari, napominje ova stručnjakinja. Ti su vojnici nosili maramu nazvanu „Focale" koja ih je štitila od hladnoće. Franzen podsjeća da su se vojna odjeća i moda uvijek međusobno inspirirale. I to nas opet vraća na hrvatske vojnike.

U svakom slučaju, Hrvati su 18. listopada 2003. krenuli u ofenzivu i opasali rimsku Arenu u Puli ogromnom crvenom kravatom. Iz te akcije nastao je Svjetski dan kravate.

Danas te pitaju: „Ideš li na sprovod?"

Kravata, koja se u današnjem obliku etablirala u 19. stoljeću, stvarno treba podršku. Jer, sve ju se rjeđe nosi. Sve od 60-ih godina u Njemačkoj nije bilo zamislivo da netko dođe u kazalište ili restoran bez kravate. A danas? „Danas se prije čude i pitaju te: `Je li se što dogodilo tvojoj baki, ideš li na sprovod?`"- kaže Jan Moese, koji zajedno sa svojom sestrom Barbarom vodi tvrtke Ascot, Hemley i Schartz & Co.

Te tvrtke imaju zajedničko sjedište u Krefeldu – to je danas posljednji proizvođač kravata od njih nekoliko stotina u tzv. „gradu samta i svile", kako su nazivali Krefeld. Moese govori o velikim izazovima. No najvažnije je, kaže, „da ispunjavamo svoje socijalne obveze prema zaposlenicima i na kraju godine ostvarimo toliku dobit, da moja sestra i ja ne izgubimo volju za ovaj posao."

Do sada je to očito uspijevalo. Tvrtka Ascot postoji od 1908. godine i u međuvremenu ju je preuzela već četvrta generacija vlasnika. I dok u pozadini zuje strojevi koji istovremeno mogu proizvesti 16 pletenih kravata, Moese oduševljeno priča: „Radi se s lijepim stvarima, može se uzeti materijale u ruke i uvijek se iznova tome veseliti."

Kravata ima i prednosti…

U Krefeldu se koriste vuna, pamuk, svila, a povremeno i poliester. Koža, modni grijeh iz 80-ih godina, nema pristupa. No Moese na sve to gleda opušteno i kaže da su upravo mladi ljudi tih godina pomogli kravati da opet postane popularna. I zato se, napominje, u to doba moralo prihvatiti i kožu ili motive s Mikijem Mausom. 

Danas se kravata nosi uglavnom samo u svečanim prigodama poput vjenčanja. U svakodnevici ju se sve rjeđe viđa, sa žaljenjem kaže Asfa-Wossen Asserate, autor bestselera „Maniri". „Banke su bile posljednji rezervati, ali i ta utvrda je pala", kaže ovaj autor podrijetlom iz etiopske carske obitelji, koji živi u Frankfurtu. „Ja sam možda zadnji čovjek koji u svakoj prilici nosi kravatu."

No tako strašno ipak nije, ističe Jan Moese: „Još uvijek ima ljubitelja kravata." Osim toga, dodaje, kravata ima još jednu prednost: „U određenoj dobi na vratu se stvaraju bore. Lijepo je kad ih se može sakriti."

ajg/kna

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu