Na ulaznim vratima imanja Daliborke Čolić i njenog životnog partnera Slobodana Desančića dočekat će vas lavež živahnog petoročlanog čopora pasa. Prvi utisak je da se nalazite na ulicama nekog bosanskohercegovačkog grada, jer fizionomija ove družine neodoljivo podsjeća na nesretne, napuštene, kastrirane i gladne pse lutalice iz BiH. Ovi psi i jesu nekadašnje lutalice – to su isti oni koji su punili crne kronike novina, kada su izgladnjeli, bolesni, ozlijeđeni i iznemogli napadali građane u BiH.

Oni su ovdje dovedeni sa sarajevskih i gradiških ulica, a danas su neprikosnoveni gospodari raskošnog imanja od 11.500 kvadratnih metara, smještenog na padinama grada Hagena u njemačkoj pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija.

Pola milijuna eura za zaštitu pasa lutalica u BiH

Sve je počelo u trenutku kada su Daliborka i Slobodan, zahvaljujući uspjehu svoje privatne tvrtke, zaradili prvih stotinjak tisuća eura i kada su htjeli pomoći u zbrinjavanju pasa lutalica u Sarajevu, kojih je danas oko 10.000.

„Kad sam došla u Sarajevo bila sam šokirana. To nisu bili azili već šinteraji u kojima su psi ubijani. Kada sam se vratila u Njemačku, tri sam tjedna plakala. Tada smo odlučili nešto poduzeti i pomoći“, prisjeća se Daliborka.

Ta želja je u listopadu 2008. godine rezultirala osnivanjem Udruženja „SOS Vergessene Pfoten“ („SOS Zaboravljene šape“). Od tada je, zahvaljujući ovoj organizaciji, u njemačkim obiteljima i azilima udomljeno oko 800 a istovremeno u samoj BiH sterilizirano oko 6.000 pasa lutalica.

Do sad je ovo udruženje za projekte zaštite pasa lutalica ukupno potrošilo oko pola milijuna eura . Za pomoć psima u Sarajevu je izdvojeno oko 150.000 eura, za sterilizaciju pasa u Bihaću 12.000 eura, a financirali su slične projekte i u Tuzli. Ostatak novca investiran je u osnivanje i održavanje azila u Gradišci.

Nebriga i zloupotreba

Daliborka i Slobodan su najprije financijski pomagali udruženja za zaštitu pasa lutalica u Sarajevu, ali su, nakon što su uvidjeli da neke organizacije zloupotrebljavaju pse u namjeri da ostvare vlastitu korist, odustali od toga. U Sarajevu postoje ljudi koji će i zadnju svoju marku dati da se spase psi, ističe Daliborka, a postoje i oni koji od svega toga profitiraju. Azili su, dodaje ona, najčešće obične šupe i rupe u kojima psi gladuju, nemaju veterinarski tretman, kolju se međusobno i za te pse bi bilo bolje da ih uspavaju. Zbog svega toga su, kako kaže, u Gradišci osnovali vlastiti azil za pse.

„Gradiška je mali grad i dobro je što vlasti rade samo s našim udruženjem. Nitko od mene ne dobija novac u ruke, već ja plaćam račune za hranu, za veterinara i nitko tu ne može zloupotrijebiti novac“, objašnjava Daliborka.

Azili bi trebali služiti samo da se nesretne životinje zbrinu, cijepe i steriliziraju, a da se nakon toga vrate na ulice. Da su vlasti u BiH radile u skladu sa Zakonom o zaštiti životinja usvojenim 2009. godine, naglašava osnivačica Udruženja SOS „Vergessene Pfoten“, do danas bi taj problem bio riješen i onda bi azili služili samo za prihvat pasa o kojima se nema tko brinuti.

Tužna priča sa sretnim krajem

O nebrizi i zlostavljanju životinja u BiH najbolje svjedoče psi koje je Daliborka Čolić udomila u svom domaćinstvu. Kujicu Megan su prije tri godine iz Sarajeva doveli s polomljenom lubanjom zbog čega je dobila epilepsiju i otkazalo joj je čulo vida. I crni pas Princ je u ovu obitelj stigao bolestan. Nađen je na gradskom deponiju u Gradišci. Njemački veterinari su na njegovom srcu obavili kompliciran kirurški zahvat koji je stajao oko 6.000 eura. Maza je ovdje stigla sa sarajevskih ulica. Posljedice zlostavljanja je trpjela godinu dana, jer uopšte nije mogla hodati. Sisi je također bila iscrpljena i bolesna.

Član ove velike pseće familije i vjerojatno najstariji pas iz BiH u Njemačkoj je i Cigo. On ima 14 kalendarskih ili 98 "psećih" godina. Njegov njemački usvojitelj je nedavno umro i on se vratio svojim dobročiniteljima.

Ponekad ljubav osnivača Udruženja SOS „Vergessene Pfoten“ prema ovim životinjama postane i veća od očekivane, pa svojim ljubimcima kupe skupocjene Swarovsky ogrlice. Oni se, kako kažu, žele zahvliti ovim divnim bićima za ljubav koju im nesebično uzvraćaju i ne mogu shvatiti građane u BiH koji će radije, radi statusa i prestiža, na uzici voditi rasne, ali ne i pse mješance, kojima su pomoć i briga danas potrebniji nego ikad.