Ove srijede je mnoštvo ljudi izašlo na ulice, osobito u socijalnim žarištima kao što je grad Napulj, prosvjedujući protiv ove odluke vlade premijerke Meloni. Obavijest koju je ovog utorka SMS-porukom dobilo oko 169.000 obitelji je bila kratka: osnovni dohodak, takozvani reddito di cittadinanza im se ukida, za eventualne druge mjere državne potpore se trebaju javiti na nadležno mjesto.

Vijest nije došla neočekivano: kod tog „osnovnog dohotka“ zapravo nije riječ o dohotku svima, nego samo socijalno ugroženima u maksimalnom iznosu od 780 eura mjesečno. To je 2019. uvela populistička vlada premijera Giuseppea Contea. Prema podacima talijanskog mirovinskog fonda INPS, tu potporu je dobivalo oko 1,1 milijun osoba i, ako se pribroje članovi njihovih obitelji, od toga je živjelo oko dva i pol milijuna Talijana. Argument Conteove vlade je bio da će se tako potaći potrošnja i gospodarski rast, ali protivljenje se čulo ne samo iz Europske središnje banke, nego i iz redova talijanske desnice. Jer to je Italiju koštalo oko 15 milijardi eura godišnje – koje ona jednostavno nema.

„Plaćanje neradnika"?

Giorgia Meloni je još uoči izbora najavila ukidanje takve pomoći, tvrdeći kako ti ljudi ni ne žele raditi. Ove obitelji su tek prve na redu jer je još prošlog prosinca vlada najavila kako će do kraja 2023. taj „osnovni dohodak“ biti potpuno ukinut. Umjesto toga će se nezaposlenima dijeliti „pomoć za uključivanje“ (assegno di inclusione) od najviše 500 eura mjesečno, ali ta pomoć je vezana za čitav niz uvjeta: ona će se dijeliti samo onim obiteljima koje skrbe za malodobnu djecu, starce ili invalidne osobe, a i to se neće dijeliti u novcu, nego preko računa s kojeg se mogu plaćati osnovne potrepštine, ali ne i na primjer alkohol ili cigarete.

Svi ostali socijalno potrebiti bi mogli dobiti „pomoć u kvalifikaciji i radu“ (supporto alla formazione e al lavoro) od najviše 350 eura mjesečno, ali ta pomoć bi se ukidala čim bi ta osoba odbila bilo koje radno mjesto koje joj se nudi.

„Bitka protiv siromašnih"

Za ljute građane koji su se okupili na napuljskom trgu Piazza del Plebiscito je sve to „bitka protiv siromašnih" u koju se, prema njihovom mišljenju, upustila ova talijanska vlada. „Želim znati kako da kršćanska duša sad dade svojoj djeci nešto za jesti“, žali se 53-godišnji Antonio. Samo za stanarinu treba plaćati 400 eura, a uz to dolaze i drugi troškovi. „A sad više nema ni socijalne pomoći. Što da radim?“

Kao i dvadesetak posto drugih građana Napulja i Antonio je nezaposlen i čitava njegova obitelj je živjela od te socijalne pomoći. U sličnoj situaciji je i njegov poznanik Luigi koji je već godinama bez stalnog zaposlenja: „Bez tog novca ću imati problema.“ Uvjeren je kako i on i svi drugi socijalno ugroženi imaju pravo na barem nekakav minimum državne potpore. Jer, kaže Luigi, „živimo u svijetu u kojem se samo radi o preživljavanju."