Može li nogomet pomiriti Afriku? U studenom 2005. umalo je jedan od najvećih afričkih nogometnih heroja postao predsjednik. Legendarni George Weah bio je tračak nade nakon godina ratova, masakra te prijevara. Svojom igrom je zabavljao cijelu naciju, činio je ponosnom. Osobno bogatstvo ga činilo imunim na mito. Kada bi George igrao, 90 minuta bi vladao mir. Na kraju je samo malo nedostajalo da postane predsjednik rodne mu Liberije.

Ministri na zagrijavanju

Ali može li liberijski nogomet stvoriti kolektivnu svijest po kojoj bi ljudi vjerovali da je ono što ih spaja puno važnije od onoga što ih razdvaja? Iako je u središtu glavnog gradu Liberije, Monroviji, postavljena samo jedna jedina statua, na kojoj je legendarni nogometaš, svi u Africi znaju da politika i sport jednostavno ne idu zajedno. Afrička povijest je puna diktatora koji su nogometni igru zloupotrebljavali za svoje političke ciljeve.

Gvinejski diktator Sekou Toure primjerice predvodio je vojne sudove na kojima su kažnjavani igrači, koji nisu bili uspješni. Slično je bilo i u Kongu. Joseph Desire Mobutu, koji je 1965. došao na vlast, nogomet je shvaćao prilično ozbiljno. Na početku je imao i uspjeha. Njegovi „leopardi“ su dva puta pobijedili na afričkom prvenstvu (1968, 1974) te su se kvalificirali za SP u Njemačkoj (1974).

„Pijetao, koji zaskače sve kokoši“, kako glasi službeni prijevod njegove titule, igračima ja obećavao po 20.000 dolara, skupocjene automobile, lijepe žene te je navodno sam i sudjelovao u dizajniranju dresova. Ali se putovanje u gospodarsko čudo Njemačku pretvorilo u kaos. Ni vračevi koji su doputovali sa svojim lukom i kostima nisu pomogli protiv škotske snage, jugoslavenskog vica te brazilskog nogometnog umijeća. Rezultat je bio 0:2, 0:9 i 0:3. Nula bodova i 14 primljenih pogodaka.

Igrači, koji puše za vrijeme utakmice

Škotski trener je nakon utakmice za nogometaše Konga kazao da „ne bi pogodili piramidu iz deset metara udaljenosti“. Mobutu ih je dočekao sa paljbom uvreda. Prijetio im je nakon škotskih 0:3 „da ako prime više od tri pogotka, Zaire nikada više neće vidjeti“. Zato su neki rezervni igrači u poluvremenu susreta protiv Jugoslavije viđeni kako na klupi od nervoze puše cigarete. No, Jugoslaveni su ih „ubili“ tri puta zabivši im čak devet komada. Neki su nakon toga završili kao prodavači peradi, neki su živjeli kao skitnice, sve u svemu nisu dobro završili.

Kolega iz Ugande, Idi Amin Dada, dugogodišnji prvak u boksu te dobar prijatelj njemačkog trenera Burkharda Papea, koji je šest godina trenirao „ždralove“, kako se naziva nogometna reprezentacija Ugande, bio je jednako veliki ljubitelj sporta. Ždralovi su tri puta došli do zadnjeg kola afričkog kupa. Pape je bio čovjek od predsjednikova povjerenja, kojem su vrata njegovu kabinetu uvijek bila otvorena. Tako je Pape imao i iznimnu ovlast, lijene igrače nogom udarati u stražnjicu. Jedanput mu je predsjednik svoj cijeli kabinet izveo na travnjak da ih Nijemac „malo zagrije“. Pape je bio dosljedan svom imidžu. Nekim ministrima to je bio najteži sat u životu.

Treći u triju bio je Jean-Bedel Bokassa, car i kanibal iz Centralnoafričke republike. Kao Napoleon je sjedio na tronu u obliku orla, neprijatelje bio bacao iz aviona, navodno je jeo i malu djecu te je smatrao kako je shvatio sve zakone nogometne igre. Tako je prije susreta njegove momčadi sa reprezentacijom Zairea ušao u kabinu te igračima rekao: „Vas ima jedanaest. Njih ima jedanaest. Neka si svatko nađe protivnika pa u akciju.“

Nogomet i prije svega nogometaši je jedan od rijetkih izvoznih proizvoda koji Afrika ima. To mu pridodaje iznimnu važnost. Gospodarski možda ne, ali za kolektivnu svijest afričkih zemalja, nogomet je neprocjenjiv.

Autor: Der Spiegel/ M.Jeličić

Odg. ur.: Z. Arbutina