Filozofski fakultet u Zagrebu, jedna od učionica na drugom katu - otvaraju se vrata, studenti izlaze s nastave. Dotad pust hodnik najednom odjekuje njihovim žamorom, i čujemo kako se poneki među njima na rastanku pozdravljaju s „bok“. Ustvari, to formalno ipak nisu studenti, bar ne ovdašnji, ako drugdje i jesu bili - riječ je o polaznicima tečaja hrvatskog jezika za azilante i tražitelje azila u Hrvatskoj.

Je li im i onaj pozdrav sugeriran kao korisna praksa pri učenju, upitat ćemo voditeljice nastave malo kasnije. Nije, očito su sami spontano usvojili ideju o širem korištenju hrvatskog govora, pa i lokalnog žargona.

Svih petnaestero sudionika tečaja koji su se odazvali na otvoreni poziv za ovu školu, izvorni su govornici arapskog. Nijedna od njihovih nastavnica ne govori arapski, pa se međusobno sporazumijevaju na engleskom. No, po čemu je baš ovaj kurs tako poseban, zanimljiv i uzoran, pa i reportaže vrijedan? Izbjeglice su i ranije ponegdje u Hrvatskoj, većinom Zagrebu, pohađale određene jezične tečajeve i pripremale se za život u novoj sredini. Pustit ćemo same voditeljice da izbliže predstave dotični specifikum, ali prethodi nam upoznavanje s nekolicinom njihovih učenika. Vraćamo trojicu dobrovoljaca u učionicu, obećavamo im da nećemo predugo.

Volonterska pomoć izbjeglicama

Mohammed Fares je iz Alepa u Siriji, dok je njegov sunarodnjak Ali AlMohammad iz Damaska. Mohammed Abdulsattar je, pak, iz Iraka, točnije Basre, i zasigurno ne treba odviše pojašnjavati zbog čega su se našli u Hrvatskoj, odnosno Europskoj uniji.

„Radio sam u naftnoj industriji, posredno za jednu američku kompaniju“, kaže Abdulsattar. Slijedilo je potucanje Europom, sve do Njemačke prije dvije godine, te povratak u Tursku. Zatim Grčka, i opet dalje europskim teritorijem, pa na koncu Hrvatska, kao prva mu zemlja ulaska u EU. Sva trojica naših sugovornika ističu silne administrativne peripetije u svojim vrludanjima po ovom kontinentu.

Dvojica Sirijaca prošla su dakle sličan put, osim što Ali već ima azil u Hrvatskoj, a Mohammed ga i dalje iščekuje. Ali je u svojoj domovini studirao poljoprivredu, Mohammed trgovao bižuterijom. Dok razgovaramo, njihove nastavnice ljubazno čekaju da nam se priključe. Polaznicima tečaja vidno se lica šire u osmijeh na sam spomen učenja hrvatskog jezika.

„Uopće nije lako, no jako se trude s nama, a i mi se trudimo“, smiju se već i naglas. „Glagoli, recimo, veoma su zahtjevni. No, s druge strane, ima nekih sličnih riječi. Dućan, čaša, čaj, ima toga dosta, pa i zajedničke sličnosti s turskim su primjetne. Prošli smo trećinu ovog tečaja, i čini se da ćemo zaista mnogo naučiti. Podučavaju nas s obzirom na neke realne potrebe i situacije i ovdašnje kulturološke specifičnosti."

Ovo je, međutim, prva takva mogućnost u Hrvatskoj, u kojoj jedna kvalificirana javna ustanova samoinicijativno i besplatno, zahvaljujući volonterskom radu, nudi priliku izbjeglicama da nauče domicilni jezik. Nimalo slučajno, jer poznavanje hrvatskog ubraja se među glavne zapreke pri integraciji potonjih u ovdašnje društvo, a država pritom u najmanju ruku poprilično zakazuje. Naravno, zaposlenje je najveći problem, no veza između ta dva prioriteta je više nego shvatljiva. Za projekt su zaslužni Filozofski fakultet i Croaticum, njegov centar za hrvatski kao drugi i strani jezik, te – u ovom području već gotovo nezaobilazna - nevladina organizacija za pomoć izbjeglicama Are You Syrious.

Ovo je tek početak inicijative i projekta

Svih pet dosad angažiranih nastavnica dolaze s Croaticuma. Jelena Cvitanušić Tvico i Ranka Đurđević su lektorice koje ovom prilikom nadziru rad triju studentica u poučavanju polaznika. Maja Matijević, Ivana Bauk i Ivana Đerke tako nastavu održavaju triput tjedno po dva školska sata, a cjelokupni ciklus potrajat će 90 sati.

Tečaj je ujedno eksperimentalnog karaktera, znamo li da nikad u Hrvatskoj nije učenje domaćeg jezika održavano za tako homogenu grupu stranaca iz razmjerno udaljenih kultura. Program je stoga prilagođen konkretnoj potrebi, iako je od pomoći činjenica da tečajci imaju neku predodžbu o hrvatskom, iz dosadašnjeg svakodnevnog iskustva stečenog u čekanju na azil. Na završetku će dobiti i certifikat o znanju jezika prema ZEROJ-u, tj. Zajedničkom europskom referentnom okviru za jezike. „Očekujemo da već sljedeći ciklus, s novim polaznicima, bude lakši. Naime, valjda ćemo moći računati na nekog od sadašnjih koji nauči hrvatski“, sad se one smiju.

I ne samo to – program će se vremenom razvijati i rasti, takav je plan, pa i širi kontekst. Na fakultetskom odsjeku kroatistike dogodine se kani uvesti kolegij „Hrvatski kao ini jezik, i društveno-korisno učenje“, ako sve bude teklo prema željama.

Kao kad vam dijete progovori

Pitamo studentice-učiteljice priznaje li im se išta od toga u samom njihovu studiju. „Javile smo se na poziv za troje volontera s kroatistike, zatim se pokazalo da će se meni na nastavničkom smjeru ovo prihvatiti kao pola obavezne prakse. Ali, već sam izazov da pomognemo ljudima u nevolji je bio dovoljan“, objašnjava Ivana Bauk. Jedna od mentorica dodaje: „Presudna je bila njihova odvažnost i, naravno, altruizam."

„Ovo je i nama u potpunosti novo iskustvo. Oni ne znaju jezik“, kaže Maja Matijević, „a mi ga nikad nismo podučavale, iako smo prošle edukaciju za ovu potrebu. No kad se uvjerite da ste tako nešto naučili nekoga od tih ljudi koji su se ovdje zatekli pod takvim okolnostima, to je valjda kao kad vam dijete progovori. To je nešto neopisivo."

Srećom, opisive su pozitivna energija i pamet koje su se koncentrirale na ovom programu Filozofskog fakulteta i udruge Are You Syrious. Posrijedi je inače prvi od više predviđenih novih projekata pod krovom te najveće hrvatske akademske adrese, s istim nazivnikom povezivanja sa širom zajednicom, i s rastućim interesom više fakultetskih odsjeka. Drugim riječima, tamo ljude ne podučavaju samo hrvatskom, nego i univerzalnom zajedništvu te solidarnosti, jer bez toga ionako nikakva integracija ne bi imala mnogo smisla.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.