Najave skorog dolaska globalne taxi-službe Uber na hrvatsko tržište prometnih usluga donekle su aktualizirale staru raspravu o regulaciji te djelatnosti u Hrvatskoj. Novine nastoje objasniti što je uopće dotična nova platforma i po čemu se razlikuje od standardnog taksiranja, dok televizije produbljuju temu na ostatak zanemarene problematike kao što je primjerice ilegalno taksiranje. Jedan dio ipak ostaje po strani: mada se u medijima razmjerno često pojavljuju vijesti o nemiru koji Uber izaziva u svijetu, uglavnom izostaju pojašnjenja što je to s njim toliko sporno i zašto ga prate demonstracije ili ponegdje čak zabrane djelovanja.

Uber međutim nije prijevoznička kompanija, nego američka firma koja posjeduje istoimenu mobitelsku aplikaciju za povezivanje slobodnih vozača i zainteresiranih putnika na određenom području. Nerijetko se ističe da taj model odlikuje sloboda i širina tržišnog izbora, niske cijene usluge i praktičnost. Ipak, sukobe ostalih taksista s Uberom izaziva činjenica da cijenu kojoj malo tko može konkurirati tvori diktirano obaranje vrijednosti vozačkog rada. Ljudi koji voze za Uber nisu zaposleni u kompaniji, nego su – kako iz njezina sjedišta naglašavaju – nezavisni poduzetnici s ugovornim odnosom, pri čemu cijenu vožnje određuje vlasnik spomenute aplikacije.

Niske cijene preko čijih leđa?

Tako „poduzetnici“ moraju sami sebi uplaćivati zdravstveno i mirovinsko osiguranje, sami tankirati i popravljati vlastiti automobil kojim taksiraju, a Uberu pripada 20 postotni dio njihove zarade. U praksi, jedna naoko primamljiva inovacija završava s mušterijama koje su zadovoljne pristupačnom uslugom, ali i podcijenjenim vozačima koji jedva spajaju kraj s krajem pomoću neizbježno predugih radnih smjena. „U Zagrebu već ionako ima previše taksija“, prokomentirao je za DW jedan vozač iz kompanije Eko-taxi, „a nitko se ne pita preko čijih se leđa i kako prebijaju niže cijene. Tako se neće pitati niti ako dođe Uber, jer svatko misli na sebe“.

Ovaj sugovornik nam se ispričao što i on, kako je sam rekao, „misli na sebe“, pa se ne može predstaviti i ne usuđuje se za DW izjaviti bilo što konkretno o sebi. Pokazat će se da je to pravilo: razgovarali smo i s dvojicom „anonimnih“ zaposlenika taxi-službe Cammeo, koja se ističe po najnižim cijenama u Zagrebu. Obratili smo se i glasnogovorništvu te kompanije povodom odjeka mogućeg dolaska Ubera u Hrvatsku, budući da je najpoznatiji Cammeov menadžer Vladimir Minovski već u medijima kritizirao uberovski način rada. U osnovi, činio je to zbog istog onog načela koje javnu kritiku okreće i prema Cammeu – zbog iskorištavanja radnika i države.

Cammeo „na korak do Ubera“

“Uberovo poslovanje se temelji na radu na crno i u potpunosti je izvan kontrole države“, rekli su nam iz Cammea među ostalim, te dodali da Uber ne plaća poreze ni ostale namete, a niti prolazi kompleksnu administrativnu proceduru kao druge tvrtke. „Njihovi djelatnici mogu biti svi koji imaju automobil i vozačku dozvolu“, napominju iz Cammea, „i pritom nije bitno je li vozač sposoban upravljati vozilom ni je li vozilo tehnički ispravno“. Još smo saznali i da Cammeo pak inzistira na standardima kvalitete za korisnike usluge, te na dobrobiti svojih radnika, pa na Uber i ne gleda kao na konkurenciju, nego na poticaj za još bolje poslovanje.

Cammeovi vozači, što je prilično čuveno u Zagrebu, pričaju sasvim drugu priču koju je dosta lako saznati u vožnji te neobveznom razgovoru. Ovaj put iskušali smo to predstavivši se novinarskim identitetom i važećom iskaznicom, da bi nam prvi sugovornik iz te kompanije rekao kako najradije ne bi komunicirao s nama u tom pogledu, ali ne želi niti sve prešutjeti. „Po meni vam je Cammeo na korak do Ubera, ovdje je obezvrjeđivanje rada dovedeno do maksimuma kad je riječ o korištenju zakonskih mogućnosti. A možda i više od toga, jer neki kažu da mi ipak ne bismo smjeli raditi po 12 sati u komadu. Ne znam, ja nemam drugi izbor“, čuli smo od njega.

„Upregnuti kao konji“

Drugi naš sugovornik za upravljačem Cammeove Opel Astre predložio je da ga imenujemo kao „Kostu“, ali uz smijeh, očito aludiravši na vlasnika te tvrtke Kostu Minovskog. „Ne znam je li istina da su gazdi neke političke veze omogućile nedodirljivu poziciju“, riječi su ovog taksista, „mogu vam reći samo da noćas imam već gotovo 40 vožnji, a možda ih skupim i 50. Nema stajanja, ako nas ikako mogu držati stalno upregnute 12 sati, kao konje. Vikendom je na ulici svih 125 vozila, običnim danom samo manji dio, pa nema praznog hoda. I poznati smo po tome što se vozači u ovoj firmi najkraće zadržavaju, samo dok ne nađu bilo što podnošljivije.“

Obojica navedenih vozača Cammea nisu nikad ranije taksirali, dolaze iz drugih djelatnosti i nadaju se da neće dugo ostati za upravljačem taksija. No obratili smo se Cammeu i u vezi s trajanjem smjene od 12 sati, da bismo primili demanti koji proturječi tvrdnjama njegovih vozača: „Vrijeme koje taksisti Cammeo grupe provode u efektivnom radu je osam sati, a preostalo vrijeme odnosi se na stanke u vožnji te na obavljanje drugih poslova povezanih s njihovim opisom radnog mjesta, koji se ne tiču vožnje i sudjelovanja u prometu.“ No, koji su to drugi poslovi, naši nam sugovornici vozači taksija nisu umjeli reći, a i vidno su žurili na sljedeće vožnje.