Je li Hrvatska raj ili kraj na zemlji – tako su svojedobno u Centru za mirovne studije (CMS) nazvali svoju akciju u kojoj su nastojali senzibilizirati hrvatsku javnost za probleme osoba koje u Hrvatskoj traže azil.

U načelnim odredbama o tomu tko može dobiti status azilanta u Hrvatskoj nema nikakvih nejasnoća - tražitelj mora dokazati da je iz matične zemlje izbjegao zbog opravdanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili izraženog političkog mišljenja. Do sada su to hrvatskim vlastima uspjele dokazati samo dvije od gotovo tisuću osoba, koliko ih je u proteklih 11 godina podnijelo zahtjev.

Dva azila u četiri godine

U Ministarstvu unutarnjih poslova s neskrivenim zadovoljstvom ističu kako su zakonske odredbe bitno poboljšane, a najvažnija novost jest uvođenje supsidijarne zaštite „za osobe koje ne ispunjavaju uvjete za stjecanje statusa azilanta, ali se ne smiju vratiti u zemlju podrijetla jer im tamo prijeti smrtna kazna, smaknuće, ratno ili njemu slično stanje odnosno iz drugih humanitarnih razloga“, objašnjava državni tajnik u MUP-u Ivica Buconjić.

Za nevladine udruge, međutim, to je samo instrument kojim vlasti mogu još restriktivnije postupati prema tražiteljima azila, jer kako ističe Sandra Benčić iz CMS-a „sama statistika govori odmah o tome koliko je zakon zapravo restriktivan. Kad vi imate samo dva odobrena azila u sad četiri i nešto godina primjene tog zakona onda vidimo da Hrvatska nerado daje nekome azil“.

Postupak kao u Europskoj uniji

A postupak je također standardan – i kako ističe pomoćnik ministra unutarnjih poslova, Žarko Katić sve više je kompatibilan sa sustavima Europske unije: „S tražiteljem azila kada on podnese prijavu provodi se vrlo detaljan intervju u suradnji s prevoditeljem. Može se taj intervju i ponoviti ako nije sagledano cjelokupno stanje. Od njega se zatim traži niz informacija o zemlji u kojoj živi, o odnosima u toj zemlji, o njegovoj individualnoj obiteljskoj situaciji u lokalnoj sredini u kojoj je živio.“

Katić naglašava da u Ministarstvu unutarnjih poslova postoji informacijsko-dokumentacijski centar s podacima o zemljama iz kojih dolaze tražitelji azila na temelju kojih se provjerava opravdanost zahtjeva. Hrvatske vlasti su u kontaktu i s njemačkim informacijsko-dokumentacijskim centrom, iz kojega mogu dobiti podatke o nekoj zemlji, ako ih same nemaju.

Uskoro povezivanje na razini EU-a

Katić najavljuje kako će se Hrvatska uključiti u sustave koji postoje u Europskoj uniji – Eurodac i Dublin, u kojima se razmjenjuju podaci o tražiteljima azila „i znat ćemo je li ta osoba koja se nama javila kao izbjeglica već tražila azil u nekoj od zemalja europske unije i bila odbijena. Na taj način će se spriječiti one osobe koje su, da tako kažem, profesionalne izbjeglice i zlorabe ovaj institut.

Cilj je pravim izbjeglicama koji su ugnjetavani u zemlji podrijetla pružiti zaštitu, a spriječiti da nam se pojave osobe koje nisu izbjeglice nego tu dolaze zbog ekonomskih ili nekih drugih razloga“.

Procedura postupka dodjeljivanja azila ide s pozicije da se institut traženja azila prvenstveno želi zloupotrijebiti – kritiziraju u CMS-u. „Sve njegove odredbe su sastavljene na način da tražitelji azila zapravo eksploatiraju sustav azila, a da nisu zapravo pravi tražitelji azila i da nemaju zapravo osnove za azil, nego da zapravo zlorabe taj institut.“

Koliko traje postupak?

Iz toga proizlaze i restriktivne procedure kao što je ubrzani postupak, kratki rokovi žalbe, kao i široke ovlasti MUP-a, primjedbe su iz nevladinih udruga.

A pritom su vrlo jasne i nelogičnosti, jer – dok pomoćnik ministra Katić na pitanje o prosječnom trajanju postupka rješavanja zahtjeva za azil odgovara: „dva do tri mjeseca“, državni tajnik Buconjić u nabrajanju pozitivnih pomaka u zakonodavstvu uz ostalo ističe: „Tražiteljima azila omogućuje se pravo na rad nakon godinu dana od podnošenja zahtjeva za azil ukoliko u tom razdoblju postupak nije okončan.“

Riješen problem prevoditelja

Pozitivnim bi se pak moglo ocijeniti što je tražiteljima azila „prošireno pravo školovanja na srednjoškolsko obrazovanje i proširena je definicija članova obitelji te pravo na spajanje obitelji azilanata i stranaca pod privremenom zaštitom“, kaže Buconjić.

A Katić iznosi primjer kako se rješava problem sporazumijevanja s izbjeglicama: „Često imamo problem da ne možemo odmah naći prevoditelja za određene jezike. Uključili smo se u jedan projekt s migracijskim službama drugih zemalja gdje preko video veze možemo obaviti intervju s tražiteljem azila na jeziku za koji nemamo prevoditelja u Hrvatskoj.“

Nevladine udruge: Hrvatska previše restriktivna

Bivši ministar unutarnjih poslova Šime Lučin, na nedavnom je okruglom stolu održanom u povodu Svjetskog dana izbjeglica istaknuo kako je tek dva promila odobrenih azila neprihvatljivo. „Ja vjerujem, obzirom da sada kada nema više značajnijih institucionalnih zapreka, da ćemo za godinu dana kada se ponovno nađemo moći konstatirati da je taj broj ljudi koji su dobili azil mnogo veći nego što je to danas.“

Za aktiviste CMS-a s tim je usko povezan i Zakon o strancima, u kojem se također nalaze goleme prepreke za bolju integraciju stranaca u hrvatsko društvo. „Mi smo ovdje izrazito restriktivni kao da se radi o nekoj prenapučenoj državi a ne državi od četiri i nešto milijuna stanovnika.“

Hrvatska je do danas uspjela izgraditi odnos prema samo jednoj vrsti stranaca, prema turistima, koji nakon nekoliko dana odlaze iz zemlje, ističu u Centru za mirovne studije.