Problem su prije svega razlike u plaćama između muških i ženskih djelatnika, ali diskriminacija u plaćama i u njemačkim tvrtkama ima i druge vrste: da li se na primjer osobe stranog porijekla plaća isto kao i „naše"?

Zakon o „transparentnosti naknade" je donesen još prošlog ljeta, ali na snagu stupa tek 6. siječnja. Već u njegovoj formulaciji se veoma izašlo u susret poslodavcima koji ne žele suvišna pitanja: on se odnosi samo na tvrtke sa 200 ili više zaposlenih i makar dogovor o plaći ostaje povjerljiv, zaposlenik tu može postaviti upit koliko se za istovrstan rad inače plaća u njegovoj tvrtki. On neće saznati koliko sjeda na račun njegovom kolegi ili kolegici u istom uredu, ali će moći saznati medijan njihovih primanja i eventualno zatražiti veću plaću.

Za ministricu za prava žena Katarinu Barley je to veliki doprinos pravima žena: „Ako žena sigurno zna da se je plaća lošije nego muškarce, onda može i sudski tražiti istu plaću za isti rad". Jer takav načelan zakon o ravnopravnosti naravno da postoji, ali on je praktično mrtvo slovo na papiru dok nema instrumenta kojim bi se provjerila ta ravnopravnost.

Golemi nedostaci u njemačkom zakonu

U Njemačkoj je stanje sa ravnopravnosti prihoda još uvijek katastrofalno: prema podacima Ministarstva za obitelj u prosjeku žena zarađuje gotovo petinu manje nego muškarac. Dijelom zato ima i „objektivnih" razloga: žene su rjeđe šefovi, žene češće ne rade puno radno vrijeme, a žene češće i rade u područjima koja su lošije plaćena. Ali čak i kada se izuzmu te razlike ispada da žene u Njemačkoj primaju oko 6% manju plaću od njihovih muških kolega na istom poslu, sa istim stažem i istim kvalifikacijama.

Ali i ovaj Zakon o transparentnosti naknada ima golemih nedostataka, objašnjava Christina Klenner iz zaklade Hans Bökler. Već i postavljanje granice na tvrtke sa više od 200 zaposlenih će ostaviti pred vratima golem broj žena jer upravo one češće rade u malim tvrtkama. To onda u pravilu izostavlja i žene koje rade u osobito loše plaćenim uslužnim poslovima, na primjer u ugostiteljstvu ili u skrbi.

Povrh toga, sam zaposlenik treba naći čak šest osoba podjednakog statusa kako bi mu se onda priopćio barem prosjek njihovih plaća. U praksi je to mnogo teže nego što zvuči, čak i ako se traže osobe koje rade na položajima koji se mogu usporediti, makar ne moraju biti iz istog područja – dakle netko iz prodaje se može usporediti i sa nekim iz računovodstva.

Uravnilovka na islandski način

Zato i Elke Hannack iz krovnog udruženja njemačkih sindikata DGB smatra kako ovaj zakon „niti izdaleka nije dovoljan kako bi se uklonila razlika u plaćama" između muških i ženskih zaposlenih. Tim više što neke druge zemlje imaju posve drugačije i mnogo učinkovitije mehanizme da bi se to postiglo.

Tako je u Islandu od početka ove godine na snazi zakon koji, slično kao i u Švedskoj ili u kanadskoj provinciji Quebec, same tvrtke tjera da provjere ima li razlike u plaćama među zaposlenicima na osnovu njihovog spola. Ali u Islandu je taj zakon još oštriji: tvrtke sa više od 25 zaposlenih svake tri godine moraju tražiti svojevrsni certifikat o ravnopravnosti, a ne zaposlenici, nego državne službe će provjeriti da li osobe podjednake kvalifikacije i odgovornosti dobivaju onda i podjednake plaće. Ako se tu nekome zakida na plaći, ne samo da ne mogu dobiti potvrdu o ravnopravnosti nego poslodavca čeka i globa.

Zanimljivo je i da golema većina muških stanovnika Islanda potpuno podržava taj zakon. Jer, kao što je rekao jedan Islanđanin za njemačku postaju WDR, on želi i da njegova kćer jednog dana bude imala istu plaću kao što će imati njen muž.