U romskoj četvrti u Mladenovcu poznat je kao Tesla. Saša Simić duguje nadimak svom zanimanju – tri decenije se bavio strujom, nije bilo katodnog televizora koji nije mogao da popravi. Onda su došli srčani problemi i distrofija mišića. „Nisam više mogao da popravljam televizore nego sam ih obarao i lomio“, kaže ovaj omaleni 45-godišnjak kroz uredno potkresane brkove. Od institucija u Srbiji ima potvrdu da je radno nesposoban. I račun prema kojem duguje preko milijun dinara (oko 8.300 eura) za struju i komunalije zbog čega mu je traženo da dostavi popis pokretne i nepokretne imovine. Ali Simića više svega toga muči jedna njemačka riječ žiga u putovnici: Abgeschoben – protjeran.

Put „u azil“

Simić bi satima mogao da priča zašto je prije godinu dana spakovao nešto stvari i sa ženom, sinom i kćerkom krenuo „u azil“ – tako većina Roma zove odlazak u Njemačku. Tiho i temeljito priča o diskriminaciji, recimo kako je jedan nastavnik njegovog sina stalno izbacivao iz razreda: „Ciganin, izlazi napolje!“ Kako Romi u Srbiji preživljavaju na rubu društva i žanju sumnjičave poglede kad negdje traže posao. „Dugo smo vjerovali da ćemo dobiti azil u Njemačkoj“, kaže Simić i lista dokumente koje je tijekom saslušanja priložio i službeniku njemačkog Ureda za izbjeglice.

Njegova supruga Daliborka ne krije da je i novac igrao veliku ulogu u odluci da se ode u Njemačku. Porodica je dobivala ukupno 1.100 eura mjesečno – svota o kojoj su u Srbiji mogli samo da sanjaju. „Da Vam iskreno kažem, kad smo dobili taj novac otišli smo u trgovinu i ja sam rekla: Djeco, uzmite što god hoćete.“ Oči joj blistaju kad priča o godini provedenoj u malenom Bad Zwestenu nadomak Kassela, o druženju s drugim balkanskim Romima, Arapima i „crncima“. Sačuvala je i jedno izdanje lokalnih novina koje su na posljednjoj stranici objavile članak o uspješnoj integraciji došljaka. Na zajedničkoj fotografiji je gradonačelnik, a tu je i obitelj Simić.

Odluka Ureda za izbjeglice razorila je nade. Zapravo je obitelj Simić trebala napustiti Njemačku još u ožujku. Razlog što su ostali još nekoliko mjeseci je na prsima Saše Simića – ožiljak koji svjedoči o hitnoj operaciji srca, izvedenoj u Njemačkoj. Sredinom listopada je bilo gotovo. U pet ujutro policija je lupala na vrata sobe u izbjegličkom domu. „Supruga im je pokazala atest – imam od dva različita liječnika potvrdu da imam kronični problem sa srcem, da mi je zabranjeno putovanje i da sam u životnoj opasnosti ako me deportiraju jer ovdje nemam adekvatno liječenje.“ Policajci su samo rekli: „Spakuj najvažnije stvari.“

Sigurna zemlja

Oko 11.000 osoba je ove godine protjerano iz Njemačke, dok je još 27.000 otišlo putem takozvanog „povratka uz poticaj“ kad dobivaju određeni novčani iznos da bi napustili zemlju. Ali ostaje desetine tisuća odbijenih tražitelja azila, najveći broj njih iz takozvanih „zemalja sigurnog porekla“. Radi se o šest država zapadnog Balkana u kojima, prema tumačenju njemačkog zakonodavca, ne postoji politički progon. Uglavnom su to etnički Albanci ili – Romi. Ovoj manjini pripada devet od deset tražilaca azila iz Srbije.

Vitomir Mihajlović dočekuje u svom uredu u Beograđanki. Iza njegove fotelje visi velika trobojnica Srbije i zastava Roma – plavo znači nebo, zeleno za zemlju, crvena čakra treba podsjećati na indijsko porijeklo Roma. Neki taj simbol vide kao točak, znak da Romi zapravo nigdje nisu zaista kod kuće. „Rome prati generacijsko siromaštvo“, kaže predsjednik Nacionalnog savjeta Roma. „Uz to dolazi diskriminacija od rođenja do smrti. I to u svim područjima: obrazovanje, zapošljavanje, medicinska skrb...“

To je, kaže Mihajlović, razlog što mnogi traže azil. Dok je još u Njemačkoj bila zabranjena deportacija tijekom zime, neki su išli na putovanje svake jeseni kako bi pobjegli od neizdržive zime u limenim barakama. Neljudski je, smatra Mihajlović, što je Njemačka sada pooštrila politiku deportacije. „Po tim konvencijama koje su potpisale mnoge zemlje, trebalo bi zabraniti da se ljudi prebacuju s mjesta na mjesto, pogotovo u zimskom razdoblju.“ Priča da ima slučajeva kada policija u stanu zatekne samo neke članove obitelji pa njih protjera, dok drugi ostanu još neko vrijeme. Djeca se razdvajaju od majki ili očeva.

S druge strane, oštrija politika prema izbjeglicama sa Balkana nailazi na široko odobravanje vladajućih političara u regiji. Odavno su srpski ministri prozvali romske tražitelje azila „lažnim azilantima po zanimanju“, premijer Vučić je pozvao Njemačku da im ukine socijalnu pomoć. Radi se o pokušaju da se čitava krivica svali na jednu nacionalnu manjinu koja, usprkos svojoj brojnosti, ne igra nikakvu ulogu u biračkom tijelu, smatra Dragan Popović, direktor Centra za praktičnu politiku. „Kao i sve države u regiji, Srbija se pokušava predstaviti što boljom i poručiti Europskoj uniji da mi nismo izvor azilanata. Iako jesmo – zbog ekonomske situacije.“

Povratak

Većina povratnika i protjeranih jednostavno se vrati svojim kućama. Oni koji se nemaju gdje vratiti mogli bi završiti u nekoliko izbjegličkih domova, gdje će im susjedi biti srpske izbjeglice iz ratova devedesetih koje i dalje žive tamo. O tim ljudima bi trebalo da se brine Komesarijat za izbjeglice, ali tamo niko trenutno nema vremena da govori za DW. Kažu, trenutno je „kaos s izbjeglicama“, ali time misle na kretanje tisuće ljudi s Bliskog istoka i iz Afrike koji prolaze kroz Srbiju. S druge strane, prijem povratnika je već godinama business as usual. Postoji i strategija za reintegraciju.

Od te reintegracije Saša Simić zvani Tesla nije vidio baš ništa. Hoda prašnjavim ulicama svoje mladenovačke četvrti i pokazuje susjedstvo. Ovdje uglavnom žive Romi, mada ne u kućercima i kontejnerima. Ogromne i kičaste kuće načičkane su na uzvišici, gipsani lavovi i orlovi podsjećaju na zlatno gastarbajtersko doba, kada su i nekvalificirani radnici mogli da pronađu posao na Zapadu. Baš kao Simićev otac koji je radio u Austriji pa je svom sinu još prije 30 godina sagradio trokatnicu sa fasadom ružičaste boje. No unutra su za stanovanje uređene tek dvije sobice, ostatak je kronično u izgradnji, u kršu i neredu. Da dovrši kuću – za to Simić nema para. Vodu uzima sa bunara, na struju se priključio ilegalno.

Njegov 17-godišnji sin bi trebao izvanredno završiti srednju školu. Mladić nema mnogo volje da se ponovo uključi u zbivanja u svom rodnom gradu. „U Njemačkoj je sve bilo lijepo, ljudi su bili prijatni“, kaže na iznenađujuće dobrom njemačkom. Išao bi opet, da nađe posao i živi od svog rada. I otac je razmišljao da još jednom povede obitelj u Njemačku. „Ne dozvoljava mi operacija. Sada imam žig u pasošu i ne mogu da prođem legalno nego da se priključim Sirijcima i prođem ilegalno. Ali ne mogu taj put da izdržim – oni idu pješice, po šumama i što ja znam kako.“