Svaki dan je nešto podsjeti na užase kroz koje je prošla. To može biti tek komad kruha na zemlji: Erni de Vries odmah pred oči dođe užasna glad koju su svi trpjeli i gdje je makar komadić kruha bio golemo blago – a sad se nitko niti ne osvrće na bačenu hranu. Ponekad je to i tek stablo breze (Birke) jer se tako zvalo i mjesto tog užasa: Auschwitz-Birkenau.

Tamo su nacisti 1943. odveli njenu židovsku majku. Erna de Vries je zapravo trebala ostati pošteđena jer je njen pokojni otac bio protestantske vjere, dakle ona je bila „Polužidovka" u nacističkom žargonu. Ali Erna nije htjela napustiti svoju majku tako da je krenula zajedno s njom u koncentracioni logor u kojem je do 1945. bilo ubijeno više od milijun ljudi. Među njima je vjerojatno bila i njena majka, to ne zna jer su ih razdvojili. O svemu tome i danas govori mirno, ponekad zamišljeno dok sjedi na kauču u svojoj kući na sjeveru Njemačke, uredno odjevena sa ogrlicom od bisera i sasvim malo šminke na licu.

Erna de Vries je već često ispričala svoju priču. Pred učenicima u školama, u mjesnoj zajednici pred sugrađanima mjesta u kojem je rođena, čak i na sveučilištu u obližnjem gradu. I dalje je tjeraju posljednje riječi njene majke kada su se posljednji puta vidjele: „Erna, ti se moraš boriti. Ti moraš preživjeti i reći što su nam učinili."

„Drugi svjedoci"

„Rastati se od moje majke, to je bilo najteže u čitavom boravku u logoru", kaže Erna de Vries. „Točno sam znala da ona neće izaći živa iz Auschwitza." Sa njenih 95 godina joj je sve teže pričati svoju priču u javnosti. Ne vidi više dobro, čuje samo ako joj se jasno i glasno govori u blizini uha, za male šetnje joj treba staračka hodalica koju zove „Rolls Royce za starce".

Zato je Erna de Vries sretna da ima nekoga tko će dalje prenositi njena sjećanja. To je Vanessa Eisenhardt, 29-godišnja doktorandica povijesti, članica udruge čiji su si članovi dali u zadaću sastajati se sa preživjelima Holokausta, slušati njihove priče i prenositi ih dalje. Udruga se nazvala Zweitzeuge – zgodna igra riječima i modifikacija „svjedoka vremena" (Zeitzeuge) u „Druge svjedoke".

Mlada povjesničarka je došla Erni de Vries i tog sunčanog proljetnog dana i sa sobom joj je donijela čitav svežanj pisama koja su joj poslali učenici. Dan prije je ispričala njenu priču učenicima gimnazije u Bayreuthu u Bavarskoj i nakon toga zamolila učenike neka napišu što misle i poruku gospođi de Vries.

Snovi i nadanja dok nisu došli nacisti...

Vanessa Eisenhardt i ostali „Drugi svjedoci" su često na putu kroz čitavu Njemačku kako bi na školama pripovijedali svjedočanstva Erne de Vries i drugih preživjelih Holokausta. Sastali su se sa tridesetak preživjelih iz Njemačke, Izraela i drugih zemalja Europe i sa mnogima od njih ostali u veoma bliskim odnosima. Neki od njih su još živi, mnogi od njih su u međuvremenu preminuli.

Bayreuth je posebno mjesto kada je riječ o nacizmu: Wagnerov festival je redovito posjećivao i Hitler, taj bavarski gradić je morao biti posve „rasno čist" od „nepoželjnih". Sa tim bremenom žive i mladi tog gradića tako da im nije samo pričala što je gospođa de Vries doživjela za vrijeme nacizma, nego i kako je živjela prije i poslije toga. Pričala im je kako je ona isprva bila kao i oni: željela je postati liječnica, o njenom poslu kao medicinska sestra. Ispričala im je i epilog tog užasa: kako je upoznala svog muža nakon rata, o njeno troje djece i šestero unuka i o njenoj staroj želji – koja nikad nije bila ispunjena, odseliti u Izrael.

I velike brojke ostaju tek brojke bez života

Povjesničarka nosi kratku smeđu kosu i naočale i kaže nam kako takve osobne stvari i previše često ostanu zaboravljene kad se uči povijest. „Velike brojke, velike slike, šest milijuna ubijenih ljudi" – sve je to teško uopće i zamisliti. Pričama kao što je ova od Erne de Vries želi pokazati učenicima kako su nacisti ograničili i uništili živote ljudi koji ne samo da nisu bili ništa krivi, nego nisu bili niti drugačiji od bilo kojeg drugog građana te zemlje. A ta prošlost ima utjecaja i na događaje od danas. „Takve priče pokazuju što se događa kad se ostavi prostora rasizmu i antisemitizmu i da se dopusti, koliko se može dopustiti misao da se ništa ne može promijeniti."

I u Bayreuthu su učenici osobito bili impresionirani posljednjim riječima majke Erne de Vries kako se mora boriti, preživjeti i prenositi ono što je počinjeno njima i drugim Židovima. „Bila sam na rubu suza", piše 14-godišnja Ambra Rizzo. „Vašu želju da preživite i da prenesete tu priču smatram super." Najviše ju je pogodilo što joj majka nije tek rekla „zbogom, volim te, nikad te više neću vidjeti", nego je zatražila od Erne da se bori i da nastavi živjeti i svjedočiti, smatra petnaestogodišnja Sanya Schuberth. I upozorava: „Mislim da nekim ljudima treba otvoriti oči jer oni misle da se tako nešto više nikad ne može dogoditi." Sanya, Ambra i drugi učenici će sad i sami dalje prenositi priču Erne de Vries.

Mnoge to uopće ne zanima

U kući preživjele na sjeveru Njemačke Vanessa Eisenhard joj čita dalje iz pisma Sanye: „Draga Erna, sigurna sam da si sasvim super i hrabra žena. Ne mogu dovoljno često to reći. Imam tako veliko poštovanje prema tebi."

Erna de Vries se smješka i kaže kako već ima čitavu kutiju pisama učenika. Naravno da se raduje što je prihvaćaju i što uopće žele čuti njenu priču. "Mnoge ljude sve to uopće ne zanima", kaže.

Vrijeme je da Erna de Vries malo protegne noge: hvata se svog „Rolls Roycea" i polako hoda do terase njene kuće. Kao i svaka druga starica nam se hvali njenim stablom magnolije u punom cvatu, sad su već neki cvjetovi ocvali, prije nekoliko dana je bio vrhunac. Kaže nam kako je sretna i zahvalna što su nakon rata ona i njen muž imali dobar život, sa zdravom djecom i unucima. Sve je to i njoj i njenom mužu bila svojevrsna zadovoljština što nacisti ipak nisu uspjeli sve ih pobiti. Sad se nada da će osobe kao Vanessa Eisenhard nastaviti pričati njenu priču, „da to još nekako ostane u glavama ljudi i ne potone potpuno u zaborav."

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android