„Samo lagano, neće biti problema, sve ćemo se mi dogovoriti“, s tipičnim podunavskim akcentom govori potiho i vedro Boris Martin, dok se telefonski usuglašavamo oko susreta. A takvi dogovori ne uspijevaju uvijek otprve, treba naći termin prikladan obojici, što ponekad izgleda dosta komplicirano... No riječi ovog zagrebačkog Vukovarca, trenera veslanja, instantno su opuštajuće – čut ćemo se opet sutradan ujutro, odmah potom i sresti.

Boris, inače, otac je Damira Martina, osvajača dviju srebrnih olimpijskih medalja u veslanju. Prošlog ljeta u Rio de Janeiru nastupio je Damir kao samac, a četiri godine ranije u Londonu bio je član posade četverca na pariće.

Veslanje – 25 sati dnevno

S ovim veslačkim pedagogom upoznajemo se ispred drvenog doma Veslačkog kluba Croatia u Zagrebu, tik uz savski nasip, nadomak Mostu slobode. Damir je pak u VK Trešnjevci, par kilometara uzvodno, do zagrebačkog „tromostovlja“. Na pitanje je li i ostatak obitelji jednako sportski nastrojen, Borisu bježi osmijeh: „Veslanje nam je tema - 25 sati dnevno! Supruga Dubravka i ja smo se upoznali u našem vukovarskom klubu.“

Razgovor spontano prelazi na neka vedrija vremena, predratna. „Otac je prvi započeo s veslanjem, još '46. dok je bio na vojnom roku, uključio se u Veslački klub 'Mornar'. A po zanimanju je bio krojač... Nastavio je trenirati po povratku kući, pa je kasnije bio i trener. Svi smo se našli u ovome, organizacijski i natjecateljski“, nastavlja naš domaćin.

Raspitujemo se za konkretne kvalitete veslanja, onako kako ih vidi pasionirani insajder. A razgovaramo s čovjekom koji radi s kadetima, dakle, s onim koji mlade upućuje na ovaj sport.

Sustav te ne podržava

„Ovo je jako pošten sport, egzaktan. Zahtijeva dugu, stabilnu posvećenost toj disciplini. I pripadnost grupi. Znate, kažu – najveća su prijateljstva ona iz vojske, kluba i bolnice. Tako da možete, ako vas navede put, prelaziti iz samca u dubl ili četverac i natrag. A novca nema, i nema koristoljublja u tom pogledu. Sustav te ne podržava dovoljno dok nisi vrhunski natjecatelj. Nema garancije kad student treba odlučiti želi li nastaviti s treningom do svog vrhunca. No glupo je da o tome kukamo kad se zatvara i tvornica 'Kamensko', a bez razloga.“

VK Croatia ima relativno dobre mogućnosti za rad; zavirujemo i u veslaonicu s dva veslačka mjesta. Bazen je prazan, ali dlanovima uglačana držala vesala odaju premnoge sate treninga. Čamci su u hangarima na Jarunu, a na Savi se već dugo ne vesla niti za to više postoje valjani uvjeti. Drvena fasada zgrade podsjetnik je na davnu prošlost. Tako je i Boris Martin nekoć nastupao ovdje, dvaput čak, prije više od četiri desetljeća.

Školski njemački

Izlazimo na nasip, promatramo Savu. Jest šira od Vuke, ali u usporedbi s Dunavom – barem u ovom dijelu toka - izgleda kao hidroregulacijski kanal. „Ja niti ne osjećam rijeku ovdje“, kaže Martin, „i daleko više sam svjestan Jaruna i Sljemena...“ Zatim opet prelazimo na temu Vukovara, neminovno.

„Vjerujem da ne bismo nikad otišli da nije bilo rata. Baš smo se u klubu okupili kad je bilo počelo, nismo imali pojma što se sprema. To da će susjed udariti na susjeda. Nismo shvaćali ni kad je počela opsada, svi smo ostali s porodicama. Obrana se onda spontano organizirala. Bio sam tamo do kraja, izašao u noći sa 17. na 18. studenog, u proboju na Nuštar. Supruga i djeca su kasnije došli, preko Vojvodine za Mađarsku.“

Dubravka Martin provela je nakon toga, sa sinovima Stanislavom i Damirom, gotovo pola godine u austrijskom Lienzu. Stanislav je imao šest godina, Damir tri. „Bili su kod obitelji Bernsteiner, a ja sam u Njemačkoj prao suđe kod obitelji Wolf u Garmisch-Partenkirchenu, u njihovu hotelu Obermuehle. Svakako ih spomenite“, govori Boris Martin, „spasili su nas. Ništa nismo imali, a jezik nam je bio – školski njemački.“

Ovo nije ozbiljno

Prije rata, Boris je radio u pivovari „Partizanka“ iz Bečeja kao komercijalist; po struci je, međutim, pravni kadar. Po dolasku iz Njemačke u Zagreb, zapošljava se u Iločkim podrumima, a supruga će mu neko vrijeme tjedno putovati u Vukovar, zbog rada u tamošnjem Gradskom poglavarstvu. Dubravka danas radi kao poslovotkinja u dućanu vukovarskog „Borova“ u Zagrebu.

„Nismo se imali kud odmah vratiti“, prisjeća se Boris, „ni materijalno, niti s tom mirnom reintegracijom koju teorija ne prepoznaje, kao što ni praksa ne ostvaruje. Iako ne bih želio držati predavanja o tome kako bi trebalo pokrenuti razvoj Vukovara, mogu samo konstatirati da ovo nije ozbiljno.“ A bar su veslači, prema njegovim riječima, doprinijeli obnovi grada, organiziravši sad već čuveni maraton osmeraca Vukovar-Ilok.

„Bili smo podstanari u Zagrebu“, nastavlja on, „a u Vukovaru obnovili dvije kuće, supruginu i moju. Kao da imamo vikendice od trista kvadrata! I, šta, postali smo vikend-Vukovarci. No ajde, bar ljeto provodimo na Dunavu, ona i ja, svako ljeto.“

Povratak

„Nas dvoje vratit ćemo se u Vukovar, sigurno. Za koju godinu, kad i Dubravka ode u mirovinu. Ja sam u invalidskoj, inače, već tri godine. Mogao sam ići odmah nakon rata, ali nisam htio, ne valja to... A od rata živimo nekako, kao, privremeno. Samo nas djeca određuju, njihovo školovanje, onako kako se ovdje primilo, a sad imamo i unuka, Stanislavova sina. Ali taj nomadski život donio je i nešto dobro. Evidentno je očvrsnuo Damira, uz prirodno mu jak organizam. No pitanje je bi li bio tako uspješan da se nije svakodnevno borio s neizvjesnošću.“

Ona dugotrajnija, iscrpljujuće potmula borba, Martinovima je očito bila počela tek nakon ratnog užasa. Na prvoj crti životne fronte. No danas se čini da su odveslali zaista veliku utrku.