Svi razmjeri tragedije velikih dijelova Iraka i Sirije se najbolje mogu shvatiti ako se poslušaju priče suputnika u skupnom taksiju u kurdskom području Iraka koji vozi putnike od Erbila do Kirkuka. U taksiju na suvozačkom mjestu sjedi korpulentni Marvan i koji je za to povlašteno sjedište vožnju platio 5000 iračkih dinara (oko 4,50 eura) više nego putnici nagurani odostraga. Tamo pak sjedi Jusuf čiji pogled stalno luta kroz prozore taksija. A tamo je i stari Ahmed koji izgleda kao da drijema, ali odmah je budan čim mu se učini da će mu njegov mali unučić kliznuti s krila.

Svi oni putuju iz glavnog grada kurdske autonomne pokrajine u Iraku Erbila u osamdesetak kilometara udaljen Kirkuk oko kojeg su bogata nalazišta nafte. Sve do lipnja prošle godine je tim gradom upravljala uprava podređena središnjoj vladi u Bagdadu, ali tada je i tom gradu prijetilo da će ga preuzeti borci "Islamske države" koji su već okupirali golema područja sjevera Iraka. Ipak, kurdski vojnici su bili brži pa tako sad oni nadziru Kirkuk.

Marvanova priča

Priču počinje Marvan i priznaje kako više nije mogao izdržati u Mosulu odakle potječe. Nakon što su grad osvojili borci Islamske države isprva je htio ostati u svojoj kući i svom domu, makar je bilo sve više, kako kaže; tih "mračnih tipova" u njegovom gradu. "Isprva smo vjerovali da će oni otići nakon što su srušili gradske vlasti (vjerne središnjoj iračkoj vladi - op. pr.) i natjerali ih u bijeg", kaže nam Marvan. Upravu grada su preuzeli ljudi koje su znali građani Mosula jer su to ionako bili ljudi koji su bili na dužnostima u vremenima Sadama Huseina. Zato i nije bilo osobitog otpora novoj gradskoj vladi takozvane "Islamske države".

Marvan se čak uspio vratiti na radno mjesto u gradskoj upravi gdje je već odavno radio: "Mislili smo, sve će biti kao i prije." Odakle su dolazili novci za plaće, to nije znao. Najvažnije je bilo da je redovito primao plaću, što nipošto nije bio slučaj s novim vladarima nakon pada Sadama Huseina. Uopće, čitav grad je patio zbog vječitih svađa i sporova između političkih stranaka u Mosulu, a onda i između Mosula i središnje vlasti u Bagdadu. Povrh toga su tu bile i stare boljke, korupcija i nepotizam.

"Ljudima je svega bilo dosta", priča nam Marvan i zato su mnogi rado dočekali borce Daesha - kako se na arapskom kaže za takozvanu "Islamsku državu". Kad je Mosul pao pod njihovu vlast to je bila golema vijest: jer, s njegovih dva milijuna stanovnika ipak je riječ o trećem po veličini gradu u Iraku i to je bio prvi velegrad koji se našao u vlasti "božjih boraca". Tek nakon toga su osvojili i Tikrit i manje gradove u provincijama Salahedin i Dijala i gotovo čitavu iračku provinciju Anbar.

Zabranjene konzerve

U međuvremenu taj samozvani kalifat broji više od osam milijuna stanovnika na području koje se prostire od zapada Iraka pa do istoka Sirije. To je oko 230 tisuća četvornih kilometara, otprilike kao čitava Velika Britanija i makar su morali odustati od osvajanja Kobanea ili planina Sinjara, sve su to sitnice u usporedbi s područjem koji je u njihovim rukama.

Marvan je sve donedavno bio jedan od njihovih podanika i kaže kako su sve užasne priče o njihovoj vlasti točne - ili je čak i gore nego što se izvještava. Naravno da je svaki alkohol bio zabranjen, čak i svaka muzika i pjevanje - osim vjerskih napjeva. Ali prije svega je tu bila stroga podjela po spolovima na svim mjestima, a sve žene - i čak djevojčice moraju biti pokrivene velom. Marvan je i sam Arap i poslušan vjernik sunitskog islama i zapravo je imao dobrih šansi da pod novim vlastodršcima napravi karijeru. Ali je čak i njemu to slijepo poštivanje vjerskih propisa bilo previše. "To više nije nikakav život", kaže nam 46-godišnji Iračanin. Zato je pobjegao jer se vjerske vođe uvijek iznova sjete sve strožih pravila. Sada je na primjer čak zabranjena prodaja i konzervi - naravno da ih u doba Muhameda nije bilo. Zato je njihova upotreba "protivna šariji" i jao trgovcima koji još uvijek prodaju konzerve graha, leće, voća ili mesnog doručka.

Jusufova priča

Jusuf je nemirno slušao iskustva Marvana i kaže nam kako se i on upravo vraća iz Mosula. Točnije rečeno, opet odlazi iz tog grada u kojem je živio, ali sad je tamo bio samo dva dana. Vrtio se oko kuće u kojoj je prije živio i pokušao je dobiti dokumente kako bi pred državnim službama mogao dokazati svoj status "unutrašnjeg izbjeglice". U svoju kuću nije mogao. "Tamo sad živi jedan Daesh, službenik "Islamske države", upozorili su ga susjedi.

Svoj posao nije uspio obaviti, među ostalim i zato jer je ovaj 52-godišnjak Kaldejac, odnosno vjernik Kaldejske katoličke crkve. A kršćani su bili prvi koji su bili protjerani iz Mosula kad su došli teroristi "Islamske države". Sve su im oduzeli, imanje i kuće, novac i nakit, čak i žene su otete i silovane. Pozivali su ih megafonima da ili da prijeđu na "pravu vjeru" islam, da plaćaju džizju; "glavarinu", porez za nemuslimansko stanovništvo u muslimanskim zemljama - ili da odu. Većina ih je izabrala ovo posljednje i otišla iz Mosula.

Nakon kršćana našli su druge žrtve

Jusuf nam kaže kako u Mosulu više gotovo da nema kršćana. To je tužan kraj duge tradicije vjerske i nacionalne šarolikosti Mosula. Već nakon što su Amerikanci i Englezi oborili Sadama Huseina počeo je progon ne-muslimana, ali to nije bilo ništa u usporedbi sa zločinima "Islamske države". Kad više nije bilo kršćana, obrušili su se na Jeside: "I Jesidi su, kao i mi, bili proglašeni nevjernicima i od onda su kao divljač za odstrel."

Čuo je da su njihove žene prisilno udate za borce IS-a i praktično im služe kao ropkinje. Uopće, ponašaju se kao barbari, a pljačke i nasilje nad "nevjernicima" su svakodnevnica. Nedavno je više od 200 Jesida pušteno iz Mosula i to tako da su ih iz kamiona izbacili na cestu između Erbila i Kirkuka. Ali sve su to bili starci i bolesnici s kojima ionako nisu znali što da učine.

Ahmedova priča

U zajedničkom taksiju se povela rasprava o tome hoće li ta takozvana "Islamska država" potrajati. Na Zapadu se zna samo o njihovim zločinima, ali je ta tvorevina koja je nastala na ruševinama Sirije i Iraka mnogo više od toga. Zato ni taj fenomen neće samo tako nestati sa svjetske pozornice, tim više što se procjenjuje kako IS ima više od stotinu tisuća boraca.

Sad je i Ahmed prestao drijemati i kaže nam kako je on Turkmen iz Tilkefa, što je najsjeverniji grad kojeg su osvojili ratnici "Islamske države", tridesetak kilometara od Dohuka. Kad su Daeshi osvojili njegov grad on nije bio kod kuće. Onda su jednostavno zaplijenili sve kuće u kojima nikoga nisu našli. Sad mora plaćati stanarinu, makar živi u kući koja mu pripada. Stanarine su u čitavom kalifatu iste: 83 dolara se plaća tjedno za stan, a 125 dolara za kuću.

Te "stanarine" ne ubiru vlasnici kuća i stanova, nego uprava "Islamske države". To vrijedi i za Tilkef, Mosul i za čitavu pokrajinu Anbar. Marvanu je to gotovo smiješno: "Islamska država onda uvodi socijalizam!"

Vožnja se završava na nadzornoj postaju prilikom ulaska u grad Kirkuk. Nove izbjeglice se evidentiraju i onda će ih ispitati i predstavnici kurdske tajne službe. Marvan, Jusuf i Ahmed će još jednom morati ispričati čitavu svoju avanturu kako su uspjeli preživjeti u "Božjoj državi".