Adriana Altaras može biti ponosna na svoju dosadašnju karijeru. Ona je uspješna rediteljica, glumica a sada i književnica. Simpatična, vesela žena odiše pozitivnom energijom, ima je, kaže i previše a ona je bila i jedan od razloga što se odlučila otvoriti novo poglavlje u svom životu. Počela je pisati i nastala je knjiga „Titove naočale“.

„ Rođena sam u Titovoj Jugoslaviji, toga se jako dobro sjećam. To je očito bilo zlatno doba njegove vladavine jer su svuda visile njegove slike, u našem dječjem vrtiću čak i u boji“, citira Adriana Altaras iz predgovora svog prvijenca. Ona nerado govori hrvatski u ovakvim „služenim situacijama“, jer, kako kaže, radi mnogo grešaka jer ga je učila samo pasivno, iz razgovora svojih roditelja. No, kad počne govoriti zaboravi na greške te rado na hrvatskom objašnjava šta je bio motiv za pisanje knjige. „Kad sam pričala prijateljima, oni ništa nisu znali o partizanima. Ovdje se priča o Poljskoj, a ne i o Hrvatskoj, o ondašnjem životu u Splitu ili Zagrebu. I onda su me pitali da li hoću o tome pisati. To nije bilo jednostavno jer su u međuvremenu već svi umrli. Ali sam ustanovila da znam pisati i to tako da ispadne smiješno. Time priče nisu strašne, već su vesele”, kaže Adriana Altaras.

"Tata je uvijek pričao viceve..."

I doista su njezine priče, kao i ona sama, vesele; govore o roditeljima, koji su u međuvremenu umrli, o ocu Jakobu, liječniku, koji je, iako bivši partizan i komunist, razočaran politikom u 60-tim godinama prošlog stoljeća, odlučio napustiti Jugoslaviju. On i supruga Thea su došli u Njemačku, u Gießen a kćerku Adrijanu, kojoj je tad bilo 4 godine su prvo poslali kod rodbine u Italiju. Dolazak u Njemačku je za nju, sjeća se, bio na neki način kulturni šok. „Došla sam iz Italije i bolje sam govorila talijanski. Najstrašnija stvar u Njemačkoj je bila hrana jer sam navikla na ribu i tjesteninu a ne na rižu na mlijeku ili na špagete s mlijekom. Osim toga nisam znala jezik, pa nisam mogla ni pričati a jako volim govoriti. To je bilo strašno!“, prisjeća se autorica.

No, Njemačka i njemački jezik su joj u međuvremenu postali domovina. Adriana Altaras postaje glumica, ne liječnica kao što se to od nje u obitelji očekivalo. No, i njezin bi otac, kaže ona kroz smijeh i s malo sjete, da nije postao liječnikom zasigurno bio glumac. Njemu je posvetila veliki dio knjige - čovjeku koji je najradije pričao viceve i kako je poslije ustanovila, rado izmišljao različite anegdote pa tako i onu o Titovim naočalima, po kojoj je knjiga dobila ime. „To je prva priča u mojoj knjizi. Moj tata mi je ispričao da je popravio Titove naočale. No, kada je on umro, shvatila sam da Tito u to vrijeme nije ni nosio naočale“, priča Adriana Altaras.

Dobitnica mnogih nagrada

Očevi bijegovi u druge svjetove, majčini u samoću, egzil, židovski običaji, fascinantne epizode iz burnog života uspješne rediteljice i glumice čine ovu knjigu jako zanimljivom i zabavnom. Adriana Altaras piše s lakoćom i humorom i dobija pohvale za svoj literarni prvijenac u mnogim njemačkim novinama. Kao glumica i kao rediteljica iza sebe već ima brojna priznanja, između ostalih srebrnog medvjeda za glumu u filmu „Paradiso- sedam dana i sedam žena“ te kazališnu nagradu Sjeverne Rajne Vestfalije. Ona je postavila i adaptirala i kultnu predstavu “Vaginini monolozi”, poznate američke spisateljice Eve Ensler. U predstavi je glumio čitav red najpoznatijih njemačkih glumica, poput Iris Berben, Hannelore Elsner i Katje Riemann, u kojoj je tematizirano i masovno silovanje žena u ratu u BiH.

Autorica: Begzada Kilian

Oadg.ured: Željka Telišman