U Europskoj uniji su nacionalni ministri svih područja okupljeni u strukovna Ministarska vijeća, ali kod ministara financija zone eura je potrebna mnogo čvršća struktura. Već da bi se postigla ravnoteža prema predsjedniku Europske središnje banke, potrebna je osoba koja će onda biti glas svih europskih vlada zemalja koje imaju zajedničku valutu.

A to je onda tijesno povezano s pitanjem što vlade žele učiniti s novcem: štedjeti ili trošiti, ulagati ili smanjivati troškove i tu među 19 zemalja eura nipošto ne vlada sloga. Zato je i izbor predsjedatelja te skupine u pravilu težak zadatak. Jer njihov predsjedatelj, za razliku od ostalih ministarskih vijeća, zapravo jedini ima i određenu izvršnu moć na razini EU-a. Utoliko se ovo smatra i jednom od najvažnijih funkcija u Uniji, ne puno manje važnom od funkcije predsjednika Europske komisije, Europskog vijeća ili Europskog parlamenta.

Slučaj prvog dužnosnika na tom položaju pokazuje i koliko je funkcija važna i koliko je teško postići suglasnost. Jer to je sadašnji predsjednik EK Jean-Claude Juncker koji je izabran još u rujnu 2004. da od početka sljedeće godine obnaša svoj dvogodišnji mandat. Po statutu, ta osoba može obnašati tu dužnost najduže dva mandata pa je tako dvije godine kasnije, bez mnogo diskusije, mandat Junckeru produžen do kraja 2008.

Ne dozvoljena dva, nego čak četiri mandata

Ali tek onda su izbile nevolje u svijetu novca i zapravo veoma različitim zemljama zone, od Njemačke i Austrije pa do Grčke i Portugala tako da su se ministri financija jedino mogli složiti – da prekrše statut, odnosno da ga promijene i jednoglasno izaberu Junckera za još dvije godine. U siječnju 2010. je stanje u zoni eura zapravo bilo još gore, tako da je Juncker izabran i u svoj četvrti mandat, kada je onda i sam objavio da će to prestati biti početkom 2013.

Pri tom izboru je Jeroen Dijsselbloem zapravo bio jedini kandidat za taj položaj, ali ne zato što je vladala tolika sloga oko toga što činiti s novcem nego prije zato što je on bio jedini kandidat oko kojeg su se svi donekle mogli složiti. Već u prošlom izboru Dijsselbloema za njegov drugi mandat to nije bilo tako: protukandidat mu je bio španjolski ministar gospodarstva Luis de Guindos i tek u okršaju glasovima među ministrima zone eura je na koncu Nizozemac Dijsselbloem izašao kao pobjednik.

Ovaj Nizozemac bi imao dobre šanse i u izboru ovog ponedjeljka (4.12.) ali sad on ima nepremostivu manu: po statutu, predsjedavatelj mora biti član vlade, ali nakon nedavnih izbora u Nizozemskoj i neuspjeha njegove stranke,  Dijsselbloem prestaje biti ministrom. A tu ne može biti nikakvih iznimaka. Evo kandidata o kojima će se glasovati:

Dana Reizniece-Ozola, Latvija, 36 godina, Stranka seljaka i zelenih

Razmjerno mlada latvijska političarka koja je usput i šahovska velemajstorica jest iz dovoljno malene zemlje – kandidati jedne Njemačke ili Francuske u pravilu nemaju šanse za ovaj položaj „prvog među jednakima", a ta zemlja na istoku je i pokazala da veoma ozbiljno shvaća zajedničku europsku valutu. No njezin je problem prije svega da pripada krivoj stranci: obzirom da sada već spomenuta tri ključna položaja Europske unije drže konzervativci, dogovoreno je da ovaj položaj pripadne nekom socijaldemokratu.

Pierre Gramegna, Luksemburg, 59 godina, Demokratska stranka

Najveći – i možda čak jedini argument za Gramengu jest da dolazi iz iste zemlje kao i Juncker, a to Vojvodstvo se već pokazalo kao zemlja „najvećih Europljana u Europi" već kao spona između Njemačke i Francuske, što joj je i donijelo najveći prihod po glavi stanovnika u EU (nadmašuje ga jedino Monako koji zapravo nije član Unije). Ali i kod njega je problem stranačka iskaznica: Gramegna se zapravo priključio liberalnoj „Demokratskoj stranci" tek par dana prije imenovanja za ministra 2013., ali već i to nije u skladu s dogovorom. Gramegna se zapravo sam predložio za taj položaj: to je moguće baš kao i za svako drugo radno mjesto, ako ministar pravovremeno preda kandidaturu u tajništvo Ministarskog vijeća.

Peter Kazimir, Slovačka, 49 godina, stranka SMER

I kandidat iz Slovačke bi mogao biti dobar kompromis između „malih" i „velikih", bogatih i siromašnih, zapada i sada sve više zemalja istoka s eurom. Slovačka je također do sada uglavnom zdušno podržavala mjere štednje koje su se tražili od „rasipnika" u zoni eura, tako da i tu Kazimir ima naklonika. Ali velik problem je stranka kojoj pripada: SMER bi se prije mogao svrstati u populističke stranke desnog usmjerenja i teško bi europski socijaldemokrati mogli prihvatiti kako je Kazimir „jedan od njih".

Mario Centeno, Portugal, 50 godina, nestranački kandidat

Portugalski ministar s diplomom ekonomije iz Harvarda teoretski nije član neke stranke, ali se usprkos tome priključio frakciji socijaldemokrata u portugalskom parlamentu. Utoliko je ipak „prave političke boje" i ostaje najveći problem njegova domovina, zemlja koja je bila među najteže pogođenima u krizi. Ipak i tu se „štedljivcima" mogu sviđati mjere štednje koje je on proveo u Portugalu od kako je 2013. postao ministrom financija, a još više njegovo držanje među kolegama u zoni eura gdje je također zagovornik načela da se nekoj zemlji može pomoći tek ako ona sama pokaže da je tu pomoć zavrijedila.

Sve u svemu, od navedenih kandidata se Porugalacu daje najviše izgleda da postane nasljednik Dijsselbloema. Ali hoće li to postati, treba vidjeti: kod Centenoa se čuju pritužbe i da je to „još jedan Južnjak", obzirom da je i na čelu Europske središnje banke Talijan Draghi. Zato su i na sam dan izbora još uvijek moguća iznenađenja.