Emin Bektić je rođen u selu Jasenova petnaestak kilometra od Srebrenice. Konje je zavolio od malih nogu i kad je stasao u mladića s njima je u šumskom gazdinstvu počeo iz šume iznositi drva u tzv. ”samarici”. Težak, slabo plaćen posao, brzo je dozlogrdio Eminu. Kada je čuo da Ured za zapošljavanje u Srebrenici upisuje one koji žele ići na rad u Njemačku prodao je svojih sedam konja i krenuo u svijet trbuhom za kruhom.

Prvu plaću „progutale" karte

„U Njemačku sam stigao 11.06.1970.godine. Ugovor si morao potpisati na godinu dana a ja sam mislio ostati jedno šest mjeseci, zaraditi nešto para da se iščupam iz duga, veresije pa da se vratim. Bilo nas je 17 iz srebreničke općine i prvi novac koji smo dobili, nekih 300 maraka smo za noć dali na “šantu” (kartaška igra, jedna vrsta pokera prim. aut.) i sutradan nismo imali što jesti”, priča Emin smijući se i nastavlja: „Ostao sam tu i kasnije mi se, što naši ljudi kažu, osladilo. Malo više slobode, malo više hodanja, mladost bez brige i pameti."

Emin govori kako je prvo došao u rudarski gradić Ahlen na zapadu Njemačke  i da su živjeli u 11 baraka u kojima su bila 102 Jugoslavena. „Bilo nas je iz svih krajeva od Svrljiga, Tuzle do Trbovlja. Bile su to jugoslavenske rudarske firme a narod k'o narod, bilo nas  je svakakvih i dobrih i loših a ti sebi nađeš sa kim možeš”.

Iako se na rad u Njemačku išlo najčešće organizirano preko poduzeća i preko ureda za zapošljavanje, ideološke predrasude i podozrenje okoline prema gastarbajterima, kad bi dolazili kući u Jugoslaviju bilo je veliko."Morao bi se odmah javiti u miliciju gdje bi te po nekoliko sati ispitivali što radiš, gdje radiš, tko je s tobom, gdje izlaziš... Ma činilo mi se da znaju o meni više nekih stvari nego što ih ja sam znam. Mi smo išli tamo raditi, zaraditi, da pomognemo obitelji i stvorimo nešto, a ne da se bavimo politikom. Možda je i bilo nekih koji nisu tako htjeli, ali ja mislim da su većina nas bili pošteni, vrijedni ljudi. Ja nisam nikad bio komunist, ali čini mi se da su mnogi od nas gastarbajtera bili veći komunisti od nekih koji su u Jugoslaviji tada plaću za to dobivali. Bili smo organizirani u jugoslavenske klubove. Nismo se dijelili k'o danas na Srbe, Hrvate, Bošnjake. Svi smo bili "Jugovići”, jedan drugog smo, ako nismo znali ime, oslovljavali sa zemo, zemljače", sjeća se Emin.

Život u rudniku

Prošlo je tako desetak godina i onda je Emin ozbiljno odlučio ostati i zaraditi mirovinu. Radio je težak rudarski posao u različitim rudnicima ugljena. „Posao je bio težak, ali dobro plaćen. Imali smo suvremenu opremu za to vrijeme i maksimalnu zaštitu na radu. Morao si nositi čizme ili cipele sa štitnicima za noge, obavezna kaciga sa svjetiljkom i rukavice. Disciplina je bila velika, morali su se poštovati propisi. Ja da nisam ostario, da sam u snazi, sad bih se vratio tamo da opet radim isti posao, ali to ne bih radio ovdje kod nas."Na pitanje zašto, Emin odgovara: "Zato što kod nas nema organizacije rada kako treba, ima puno propusta, ljudi ginu, vidi samo koliko je nesreća bilo u našim rudnicima posljednjih godina”.

Rat na prostorima bivše Jugoslavije zatekao ga je u Njemačkoj gdje je ostao sve dok nije stigla i penzija. Mogao je tamo i ostati. I danas u Dortmundu ima stan u kojem živi njegov sin iz prvog od tri braka, jer tri puta se ženio i ima devetoro djece. Ali, žudio je za Bosnom, za šumama i livadama njegove Jasenove, na kojima slobodno pasu konji, njegova nezaboravljena strast i ljubav još iz djetinjstva. „Krajem siječnja 2000. definitivno sam se vratio u Jasenovu. Sve je bilo porušeno, nikog nije bilo, činilo mi se kao da živim na groblju. Četiri godine sam živio u daščari, bez struje. Posadio sam najmanje 250 sadnica raznog voća koje sam i kalemio i sad to sve rađa. Ovdje sve uspijeva, ali nema tko raditi a ja ne mogu obraditi sve za čitavo selo."

Život u prirodi s prirodom

Po povratku se Emin oženio po treći put i s vrijednom suprugom Sabinom krenuo u obnovu velikog imanja. Izrodili su četiri kćerke, danas već stasale djevojke, tri studiraju u Sarajevu a jedna u Srebrenici. Od oca su naslijedile ljubav prema konjima i prije koju godinu svijet je obišla slika četiri, kako ih nazvaše u medijima, šumske vile koje kroz snježnu mećavu galopiraju na konjima. Emin danas ima 16 konja i želja mu je da otvori školu jahanja za putnike namjernike. Jer, odnedavno se pomalo bavi i seoskim turizmom. Goste će vjerojatno dočekati dobra zabava. Jer: „Sviram šargiju, saz ili tamburu kako se zove ovaj instrument u različitim krajevima Bosne. Sviram sebi, za sebe i za druge koji vole slušati”, kaže on u šali.Osim što svira on i piše pjesme seoske, čobanske kako on kaže. Objavio je jednu zbirku pjesama pod nazivom „Čobanica". „To kad mi dođe nešto u glavu, kad sam ožalošćen ili veseo, nešto me obradovalo, ja tada pišem, dođe mi inspiracija i ako to odmah zapišem to i ostane. Kasnije se više to ne može vratiti."

Uspoređujući život na selu danas i nekad u njegovo vrijeme, kaže kako je odrastao bez strojeva, bez tehnike koja je mnogo toga unaprijedila i poboljšala. „Vrlo neobično mi je što na njivi nema žetelaca, što na livadi nema kosaca, one pjesme i veselja, smijeha i cike mladosti dok radi u polju, nema sijela, ašikovanja, nema ništa ono staro. Ja razumijem da vrijeme čini svoje. Ja sam ostario na asfaltu, ali ipak sam se vratio u prirodu jer za mene je priroda raj, dženet ili jedna vrsta Boga”, kaže Emin.

Emin je nadaleko poznat kao veliki šaljivdžija i mada za sebe kaže da je nepismeni seljak u njegovim šalama ima puno zbilje i gorke satire kao ono kada je u jednoj od brojnih kriza lokalne vlasti u Srebrenici službeno, na protokol općine, predao pisani prijedlog da, kad se već ne mogu dogovoriti imenuju njega za zamjenika općinskog načelnika i kao svoju glavnu specijalnost naveo da ima dugogodišnje iskustvo u radu s konjima.

Tko će braniti i hraniti Bosnu ako nam omladina ode?

Na ove trakavice oko izbora koje još uvijek traju Emin u šali predlaže kao rješenje za BiH: „Treba ukinuti sve ove stranke i osnovati stranku Bogumila jer su oni najstariji na Balkanu. Valjda se onda neće svađati što je srpsko, bošnjačko ili hrvatsko. Uvjet je da predsjednik ima samo jednu ruku, manje će krasti", kaže kroz smijeh.

Na kraju se vraćamo na početak. Ljudi su trbuhom za kruhom odlazili u velikom broju s ovih prostora, prije pedeset godina. Svjedoci smo da je val odlaska iz BiH u Njemačku danas možda i veći tim prije što odlaze mladi, obrazovani, stručni ljudi. Emin na ovo kaže: „Ja nikad nisam letio avionom, ali sam čuo od ljudi koji su odozgo gledali da ljepše prirode nema ali samo od ljepote se ne živi. Žao mi je što mladi ljudi opet moraju u Njemačku da zarade sebi za život. Oni nemaju problem s ovom zemljom već sa ovim političarima što samo o sebi brinu. Loše je što odlaze mladi, školovani ljudi. Hoće li se oni imati gdje vratiti? Tko će ostati braniti i graditi ovu meni na svijetu najljepšu zemlju”, pita se Emin Bektić na kraju?