Prema tvrdnjama pojedinih analitičara, bivša Jugoslavija (SFRJ) imala je moćne oružane snage – računalo se da je nekadašnja JNA bila četvrta vojna sila u Europi. Ratno zrakoplovstvo brojalo je oko 400 zrakoplova, među kojima 98 letjelica tipa MiG-21 i 16 lovaca MiG-29. Raspad države učinio je svoje. Značajan dio tog zrakoplovstva je uništen u ratovima 1990ih u BiH i Hrvatskoj te intervenciji NATO-a 1999. godine.

Od utorka (5.6.) nebo Crne Gore štite avioni NATO-a (Italije i Grčke), čime je ova zemlja zaokružila obrambeni sustav kao članica Sjevernoatlantskog saveza. Hrvatska, također članica NATO-a, ima zastarjele borbene avione MiG-21, ali bi uskoro trebala dobiti izraelske F-16 Barak. Srbija iz Rusije nabavlja MiG-29, također letjelice starijeg datuma proizvodnje koje se, barem teoretski, mogu suprotstaviti pojedinim zapadnim avionima. A tko štiti nebo BiH?

Oružane snage BiH imaju vrlo skromne zračne snage, tek nekoliko zastarjelih helikoptera koji se s nemalim teškoćama koriste uglavnom u slučajevima gašenja požara ili drugih prirodnih nepogoda. Za modernije letjelice, posebno borbene zrakoplove, BiH nema novca, a upitna bi bila i politička suglasnost u vezi s njihovom nabavkom.

BiH nema vojnu avijaciju

Vojni analitičar iz Sarajeva Nedžad Ahatović kaže da će eventualna nabavka vojnih zrakoplova ovisiti i o opredjeljenju BiH – da se pridruži NATO-u i postane članicom Europske unije (EU), ili da pod pritiskom prihvati utjecaj Rusije.

"U normalnim okolnostima opremanje Oružanih snaga BiH adekvatnim vojnim letjelicama bilo bi realno očekivati u dvije faze. U prvoj, Bosna i Hercegovina bi mogla nabaviti jeftinije elisno-mlazne podzvučne avione kakav je Super Tucano, prvenstveno zbog malih troškova uporabe. Tek u drugoj fazi i nakon pristupanja NATO-u u BiH bi se moglo razmišljati o sofisticiranim, supersoničnim borbenim avionima", kaže Ahatović.

Zagrebački vojnopolitički analitičar Igor Tabak kaže da zrakoplovstvo, a i oružane snage općenito, uveliko obilježava količina novca koju je pojedina država spremna investirati. "U slučaju Hrvatske, barata se s relativno skromnim iznosima, a nastoje se održati sposobnosti koje su teškom mukom stečene proteklih desetljeća. Hrvatska je tu svoj problem privremeno riješila, iako starost odabranih izraelskih aviona jasno naznačuje da će se za koju godinu morati iznova promišljati isto ovo teško pitanje opstanka i budućnosti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i sposobnosti vlastite zaštite zračnoga prostora", kaže Tabak.

Hrvatska pred novim izazovima

Za razliku od Srbije koja povećava postojeću flotu MIG-ova 29, Hrvatska je zakoračila u veliku logističku i tehničku promjenu koja će, kako ističe naš sagovornik, vjerojatno biti izvor značajnih izazova idućih godina. "S jedne strane, činjenica je da Hrvatska nije odabrala nove letjelice. Dakle, ti su avioni tek malo mlađi od naših postojećih, iako su primjetno moderniji. Tako je Hrvatska zamijenila kasne MiG-ove 21 s relativno ranim F-16. Ti su avioni u Izraelu iznimno oštro korišteni dugo vremena i njihova budućnost uveliko ovisi o programima održavanja i prilagodbi na NATO standarde koje tek treba ugovoriti i provesti. O svemu ovome će biti govora u postupku konkretnog ugovaranja ovog posla, što tek predstoji", ističe Tabak.

Beogradski vojnopolitički analitičar Andrej Mlakar priznaje da Srbija ne može parirati NATO-u, posebno ne u zraku, ali je odlučila sačuvati zrakoplovstvo kako ne bi plaćala čuvanje svog neba i kontrolu zračnog prometa. "Put ka očuvanju napravljen je nabavkom šest lovaca MiG-29 iz Rusije prošle godine, koji se sada remontiraju, čime će Srbija s još postojeća četiri dobiti eskadrilu lovaca. S njima će moći čuvati zračni prostor i ispunjavati zadatke 'air policinga' i ništa više od toga. Zapravo, Srbija je kupila vrijeme od nekih 10 godina poslije čega će neminovno ponovo doći na red kupovina novih lovaca ili opet nabavka polovnih. Po meni, bolje je bilo opredijeliti se za nove lovce, iako je to vrlo složen i kompliciran proces", kaže Mlakar.

Tko ide prema istoku, a tko prema zapadu?

Kojim će putem modernizacije zrakoplovstva krenuti još "neutralne" balkanske zemlje, ovisi o njihovom strateškom opredjeljenju, ali i međunarodnim prilikama te utjecaju velikih sila. Mlakar smatra da za Srbiju sadašnje stanje "neutralnosti" dugoročno nije održivo i da je riječ o propagandi. "Kako biti član Partnerstva za mir (PZM) i imati intenzivnu vojnu suradnju sa Sjeveroatlanskim savezom s jedne i vojne vježbe s Rusijom s druge strane, a govoriti da smo neutralni? Odnosi između Rusije i NATO-a su permanentno zategnuti. Ako smo neutralni, zar ne bi trebalo izbjeći vježbe s Rusijom i programe suradnje s NATO-om koji su svakako intenzivniji?", pita se on i smatra da se ovdje radi o oživljavanju priče iz vremena bivše JNA kada je Jugoslavija bila neutralna i nesvrstana. Sigurnosni izazovi s kojima se Srbija danas suočava su, ukazuje, drugačiji od onih iz 1990ih. "Za sad najveća prijetnja Srbiji ne dolazi od NATO-a, nego od organiziranog kriminala, migracija, terorizma i povratka ratnika s Bliskog istoka. To su, međutim, više izazovi za policiju i civilne službe, nego za vojsku i zrakoplovstvo", zaključuje Mlakar.

Analitičari ističu da na sigurnost regije utječe i čimbenik Rusija te da prilike na Zapadnom Balkanu ovise i od odnosa NATO-Rusija. Nedžad Ahatović vjeruje da bi bilo "razborito" da pojedini politički čimbenici u BiH i Srbiji shvate da neće moći još dugo zadržavati širenje NATO-a na Balkanu. "Blokada ruskog uticaja u ovom dijelu Europe od strateškog je interesa za zapadni vojni savez. Novih podjela granica na Balkanu neće biti, a priznanje Kosova kao neovisne države te normalizacija ustava i političkog sustava u BiH je neminovnost. Za BiH i Srbiju jedini logičan put je punopravno članstvo u Europskoj uniji i NATO-u, što će na kraju odrediti i strukturu njihovih obrambenih sustava pa i avijacije", kaže Ahatović.