Tko je uopće pročitao Globalni sporazum o migraciji?
10. prosinca 2018
Ovog ponedjeljka su ipak 164 države u Marakešu prihvatile Globalni sporazum o migraciji. Iz Njemačke je tamo otišla kancelarka Merkel, a i mnoge druge zemlje su na dvodnevnu konferenciju o migraciji poslale svoje predsjednike država ili vlada kako bi pokazali važnost tog Sporazuma.
No mnoge zemlje su poslale tek ministre, Japan i Laos čak pomoćnike ministara. Jer oko malo kojeg dokumenta Ujedinjenih naroda se podigla tolika prašina i čuje se toliko netočnih tvrdnji. Tako se ove nedjelje i raspala vladajuća koalicija Belgije jer je nacionalistička stranka Flamanaca kategorički odbijala Sporazum, u Estoniji je također on bio teška kušnja za tamošnju koaliciju. Sjedinjene Američke Države nisu htjeli niti sudjelovati u pregovorima oko njegovog donošenja.
Jer Austrija, Poljska, Češka ili Mađarska potpuno odbijaju Sporazum koji bi, kako tvrdi i nacionalistička desnica; „širom otvorio vrata" migrantima i potpisnike navodno silio da prihvate baš svakoga tko im dođe na granicu. Mediji ekstremne desnice pišu o „milijunima migranata" koji će sad doći u njihovu zemlju i kako se ovim sporazumom njihova država sili svima njima dati smještaj, radno mjesto, novčanu pomoć...
„Molim vas, ne pričajte koješta!"
Zato je i glavni tajnik UN-a Antonio Guterres u Marakešu pozvao da se shvati što ovaj Sporazum zapravo znači (Sporazum o migraciji UN-a ) i da se konačno prekine s mitovima i praznim pričama. Kada je riječ o Europi, čak i ako se sad zaboravi kako stanovništvo mnogih europskih zemalja stari i praktično odumire, ona ionako nije glavni cilj migranata. Uvjerljiva većina od oko 250 milijuna ljudi koji su iz nekog razloga morali napustiti svoje domove svoje putove traži negdje na južnoj zemljinoj polutki, a ovaj Sporazum je tek međunarodni dogovor o zajedničkom odnosu i postupku prema migrantima.
Već u preambuli Sporazuma se naglašava razlika između migranata i izbjeglica: o izbjeglicama postoje povelje i sporazumi, ali ovo je sporazum koji želi regulirati uređen odnos i prema migrantima. Isto tako, konstatira se kako ovaj sporazum nije pravno obvezujući i kako on ne dovodi u pitanje suverenost svake zemlje i njezinu odluku o prihvatu – ili neprihvatu doseljenika.
Doduše, u 8. točki preambule se navodi i vizija autora Sporazuma koja se možda ne sviđa nacionalistima, a to je da su upravo migranti i doseljenici „izvor napretka, inovacija i trajnog razvoja u našem globaliziranom svijetu". Ali opet: ne dovodi se u pitanje pravo država da misle i drugačije, nego se tek želi pomoći i migrantima i zemljama koje su ih spremne prihvatiti da nađu siguran i uređen put. Tim više što se zajedničkim snagama i migrantima želi objasniti kako nelegalna migracija donosi samo smrtnu opasnost, a među glavnim ciljevima Sporazuma se navodi zajednička borba protiv krijumčara ljudi.
Tek najosnovnija prava
Dakle tek ako neka zemlja i prihvati migrante, ovim Sporazumom se želi pomoći postupak njihove integracije u društvo. On podsjeća na elementarna ljudska prava migranata, na obveze koje se ima prema tim osobama bez obzira na spol, vjeru ili podrijetlo, ali se i ukazuje na potrebu osobite skrbi prema maloljetnicima među migrantima – manje ili više sve što je samo po sebi razumljivo za sve razvijene zemlje Europe.
Od ostalih prava koja se Sporazumom želi osigurati migrantima je tek načelo ravnopravnosti, komunikacija na jeziku koji će razumjeti, mogućnost kontakta s konzularnim predstavništvima, temeljna zdravstvena skrb i osiguravanje mogućnosti da i mališani migranata dobiju osnovno obrazovanje, što je i inače jedan od glavnih ciljeva UN-a. Sporazum piše i o potrebi da se migrantima ne ograničava sloboda kretanja. Čak i ako se to čini u njemu se tek traži da se migrantima onda na razumljiv način objasni, zašto je bilo nužno to učiniti.
U Sporazumu mnogo piše i o prikupljanju podataka o migrantima, o potrebi da svi imaju osobne isprave kako bi se moglo znati tko su oni i u svemu tome također se teži suradnji između država - upravo tu je u prošlosti bilo ozbiljnih propusta koji su vodili do ugrožavanja sigurnosti. Konstatira se kako je problem migracija nešto što niti jedna zemlja ne može savladati sama i želi međunarodnu suradnju ne samo kod sigurnog prolaza migranata, nego i u zaštiti i nadzoru državnih granica.
Može se samo zajednički
Sporazum čak niti ne pretpostavlja kako je migracija nepovratni proces: tu se predviđa i suradnja za „siguran i dostojanstven" povrat migranata, a definiraju se i važni detalji kao što je novčani transfer u zemlje odakle su često i došli migranti. Jer iskustvo je pokazalo kako su upravo takve individualne doznake mnogo važniji instrument čak i od državnih pomoći u razvoju, tako da se želi spustiti namet na takvu doznaku na najviše 3% - trenutno je za neke zemlje Afrike gotovo 10%.
Konačno pitanje je naravno, zašto se uopće i potpisivao ovaj Sporazum od 31 stranice gusto pisanog teksta kad se već unaprijed upozorava kako on nije „pravno obavezujući“? Razlog je prije svega činjenica da je proces migracije nešto što obilježava čitavu našu civilizaciju i migracija će biti sve više – ne samo zbog rata nego na primjer i zbog klimatskih promjena. U njemu je izražena želja da se tu tek uvede malo reda i podsjeti kako su i migranti ljudska bića, a tu je i napor da države svijeta zajednički prihvate ovaj izazov.