Vukovima se ne piše dobro u Europskoj uniji, sudeći prema lanjskom zaokretu u službenoj politici zaštite te ugrožene životinjske vrste, a sada novu regulaciju u tom kontekstu postavlja i Hrvatska. EU je, naime, generalno reducirao raniju strogu zaštitu vučje populacije. Države-članice, ujedno i RH, svejedno su u mogućnosti da zadrže isti zaštitnički odnos prema vukovima. No kad govorimo o Hrvatskoj na ovu temu, valja znati da je posrijedi veoma specifična sredina, u poredbi s ostatkom EU-a.

Najprije, u Hrvatskoj nije bilo vuka nipošto sasvim nestalo, za razliku od gotovo čitavog zapadnog dijela kontinenta, a prije negoli je Bruxelles svojedobno uveo totalnu njegovu zaštitu. Potom je populacija bar dijelom obnovljena u raznim predjelima Europe, ali uz mjestimično izuzetan otpor seljaka, stočara, lovaca, itd.

I u Hrvatskoj je bilo otpora punoj zaštiti nakon ulaska u EU, pa se to gdješto čini i ekstremno. No po statistici je hrvatsko stanovništvo dosta blagonaklono nastrojeno spram vuka, kao i drugih velikih zvijeri. Otkriva to jedno istraživanje u prestižnom britanskom časopisu Natureprošlog ljeta.

Visok ilegalni odstrel

Grupa znanstvenika iz Švedske, SAD-a i Španjolske tako je objavila i rezultate po kojima Hrvatska daje najveću podršku obnovi populacija medvjeda, vuka i risa: plasirana je na prvo mjesto u EU. Naročito upada u oko da se podjednako o tome razmišlja u gradu i na selu. Zacijelo je prisutno manje neprijateljstva uslijed straha od nepoznatog, što je izražajenije u sredinama koje su zaboravile kako izgleda blizina vuka.

Ipak, prividna idila tu prestaje, jer čini se da na određene izazove Hrvatska ne uspijeva odgovoriti ni prijedlogom novog desetogodišnjeg Plana upravljanja vukom, koji je u postupku usvajanja. Osim toga, u nekim krajevima RH došlo je do rasta ilegalnog odstrela vuka. Josip Kusak, profesor na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu i najangažiraniji hrvatski stručnjak za velike zvijeri, smatra da nije problem u Planu, nego u provedbi načelno dobro osmišljene regulacije.

„Sve će ovisiti o političkoj volji. Dok je Hrvatska bila kandidat za članstvo u EU, sve je bilo moguće. Državni zavod za zaštitu prirode ukinut je 2015. godine, kada i regionalni uredi za provedbu plana upravljanja. Tad je trebao biti izrađen novi Plan upravljanja, ali 11 godina kasnije ga još uvijek nemamo“, ističe Kusak za DW. Povrh svega, on je već javno upozoravao da je državno Povjerenstvo za velike zvijeri prestalo biti stručno tijelo otkako su u nj pozvane „interesne skupine“. Nadalje, pred ovlaštenim regulatorom dugo stoji neriješeno pitanje monitoringa i prebrojavanja vukova.

Politička dimna zavjesa

Do 2012. godine monitoring je bio i redovan i dostatan, a i dokazivao je postojanje visokog broja vukova, pa se dopuštao i njihov kontrolirani odstrel unutar predviđene kvote. „Kad je postao nedostatan“, objašnjava nam Kusak, „legalan odstrel je ukinut jer se ne može upravljati ako ne znamo stanje. A monitoring je postao nedostatan jer se temeljio na volonterstvu, dok država nije planirala ulagati u praćenje stanja populacije.“

On smatra da nametanje jedinstvenih uvjeta od strane EU-a i zanemarivanje lokalnih okolnosti nije dobar pristup, nego bi se svaka vrsta velikih zvijeri trebala upravljati prema stanju pojedinačne odvojene populacije, npr. dinarsko-balkanske ili karpatske. „Promjena statusa vuka na razini Europe predstavlja samo političku dimnu zavjesu i podilaženje interesnim skupinama, bez utemeljenja u stanju populacija ili razini ljudske tolerancije prema vuku i ostalim vrstama velikih zvijeri“, drži Kusak.

O monitoringu kao dužnosti države-članice EU-a u sklopu obaveze da se postigne i održava povoljan status zaštićene vrste, ovaj stručnjak ističe primjer Dalmacije gdje sa suradnicima provodi istraživanja od 2021. godine. „Prije manje od 30 godina moglo se tamo pronaći normalno strukturirane čopore s odraslima i mladim vukovima, dok su danas mladi vukovi iznimno rijetki. No učestalost opažanja čagljeva pet je puta veća od opažanja vukova, i to u područjima gdje ih prije 30 godina uopće nije bilo“, kaže Josip Kusak, dodajući kako to znači da su ljudi previše ubijali vukove.

Kritika znanstvene neutemeljenosti

Prema teoriji oslobađanja mezopredatora, kao što smo čuli, čagljevima se tako otvorio prostor, ali vukovima su se nastavili pripisivati i oni napadi na stoku koje vjerojatno izvode čagljevi. Razlog tome krije se u činjenici da država ne isplaćuje naknade za štetu od njih, nego samo od zaštićenih velikih zvijeri. Time već dolazimo do poražavajuće hrvatske agrarne politike, naročito u sektoru stočarstva, ali i bitno šire.

No što se tiče europsko-unijskih izmjena u tretmanu vuka, Snježana Malić Limari iz organizacije WWF Adria (World Wide Fund for Nature) napominje za DW da je obaranje stupnja zaštite provedeno usprkos protivljenju i kritikama. One su dolazile od znanstvenika, stručnjaka za zaštitu prirode iz različitih sektora, te od okolišnih organizacija, a ciljale su na znanstvenu neutemeljenost političke odluke. O nacrtu novog hrvatskog Plana upravljanja vukom, Malić Limari također je uvjerena da on sam ne govori mnogo o budućem ograničenju zaštite vuka kojeg će propisati Vlada RH.

„Za potrebe boljeg upravljanja populacijom i u svrhu njenog očuvanja“, rekla nam je ona, „potrebno je provesti nacionalni monitoring, te pritom pokriti i prekogranična područja i nastaviti provedbu istraživanja koja mogu dati uvid u brojnost populacije vuka.“ Odnosno, kako ćemo saznati - uvid u broj čopora i njihovu veličinu, u veličine teritorija čopora i gustoću vukova po regijama. Naposljetku, u trend populacije na temelju optimalnog broja sakupljenih uzoraka za cijelo područje rasprostranjenosti populacije vuka.

Društveno stigmatizirana vrsta

„Tek tada se može upravljati s razumijevanjem i predvidjeti pozitivne ili negativne učinke bilo kakvih intervencija“, zaključila je Snježana Malić Limari. Njezina kolegica iz iste svjetske organizacije za zaštitu prirode Andrea Solić, koja zajedno s Kusakom i Hrvatskim lovačkim savezom sudjeluje u opsežnom projektu za unapređenje upravljanja vukom Life Wild Wolf, uputila nas je konačno i u jednu kulturološku spoznaju.

„Vuk je tradicionalno simbol ili indikator stanja u društvu: kad nije dobro, i nezadovoljstvo se iskazuje tako da vuk strada, a kad je OK, on prestaje biti tema. Vuk je tradicijski jako ukorijenjen u naše društvo, njegove odluke pripisuju se ljudima, a toponimi mjesta i prezimena ljudi i danas o tome svjedoče. Kroz odnos prema vuku, kralju šume, šaljemo poruku – dakle, status zaštite je nevažan“, mišljenja je Solić. A kad je u pitanju upravljanje i očuvanje ovakvih vrsta, posebno onih društveno stigmatiziranih, po njezinu se uvjerenju mora utjecati na aktivaciju države i volju da se počuju lokalni ljudi te nadoknadi izgubljeno međusobno povjerenje.