Juliette Luy i Nuno Azevedo Rua se samo široko smiješe kad počnemo o pandemiji koja je osobito teško pogodila upravo njihovu domovinu, Belgiju. Oboje su maturanti škole Athenee Royal u općini Jodoigne, pedesetak kilometara jugozapadno od Bruxellesa. Barem kad se tiče školskih zadaća, doista se u to krizno doba nisu pretrgli od posla.

Na primjer nastava španjolskog jezika. Umjesto nepravilnih glagola i drugih gramatičkih i pravopisnih muka, njihova zadaća je bila: "Sa svojim bratom blizancem sam jednom pekao tortillu. Zadatak iz nastave španjolskog nam je bio to snimiti i pokazati ostalima iz razreda", kaže nam Nuno kako je to izgledala internetska nastava. Jer inače praktično nije bilo nikakvih zadaća.

Još 11. ožujka Belgija nije samo zatvorila sve škole, nego je odmah otkazala i sve ispite. To znači i da je maturantima praktično "poklonila" maturu.

Juliette i Nuno će formalno dobiti svoje svjedodžbe tek u ovim danima, ali sve od tada više nisu morali maknuti prstom. Ocjene će biti dane temeljem ocjena koje su dobili u prvom polugodištu.

Dva sata nastave - tjedno!

To načelo da se nešto može učiti, ali da se ništa više ne mora, vrijedi i za učitelje. Neki od njih možda nisu zadovoljni, ali tek rijetki uopće šalju mailove svojim učenicima. Juliette nam se žali kako je posebno uporan nastavnik matematike: "Od većine učitelja ne dobivamo nikakve zadaće. Još je najčešće da dobijemo zadatke iz matematike."

Sve u svemu - zadaća nema. To što ipak dođe uspije se odraditi za nekih dva sata - u čitavom tjednu. Nuno se već iz puke dosade počeo baviti sportom: "Od početka ovog zatvaranja sam skinuo pet kila", ponosno kaže 18-godišnjak.

Julietti su pak već oči ispale od pukog streaminga kojekakvih filmova i serija, a u krevet ide kad joj paše. I ustaje kad joj paše - a to znači veoma kasno: "Tamo negdje nakon podneva je za mene postalo normalno", priznaje nam.

"To je život!"

Kod svih tih ograničenja i zabrana, najviše joj nedostaju njezini prijatelji i prijateljice. Neke od njih ne vidi samo preko video-chata jer u međuvremenu manje ili više dragovoljno mogu opet otići u školu. Dva dana u tjednu se tamo za njih održava nastava, ali klupe su i dalje uglavnom prazne.

Jer oko dvije trećine učenika ipak ostaje kod kuće. Naravno, zbog straha od infekcije - ili "straha" od buđenja tako rano. Nitko ih ništa neće pitati zbog toga. A i na nastavi se ne događa ništa bitnoga, ali barem ima nekakve zezancije, kaže nam Juliette. "Nemam nikakvih razloga da ne idem u školu. To mi daje osjećaj da imam nekakav život", kaže nam uz smijeh.

Kad ih pitamo, smeta li ih što nema nikakvih ispita, gledaju nas u čudu. Kad su se - i jesu li se ikad saveznici iskrcali u Normandiji? Što je to supravodljivost? Kvantna fizika? Mladi ljudi i inače nisu sigurni da će im to ikad trebati.

U svakom slučaju, belgijski školarci ne moraju prolaziti muke kroz koje prolaze njihovi vršnjaci u mnogim drugim zemljama. Jer u Belgiji za većinu fakulteta uopće ne postoji numerus clausus da bi onda njihove ocjene utjecale, hoće li studirati što žele. Zato su ovo doba mogli dobro razmisliti, što će studirati: Juliette hoće u Bruxelles i tamo na visokoj školi studirati javnu djelatnost. Nuno želi otići u Louvain la Neuve u Valoniji i tamo studirati engleski i španjolski. Jer dokazano i filmski evidentirano za povijest: tortille već zna ispeći.