Zapadna Sahara bila je španjolska kolonija do duboko u 20. stoljeću. No 1976. Španjolska je počela povlačiti svoje snage iz regije. Maroko je već prije toga zauzeo sjeverni dio Zapadne Sahare, a ubrzo potom i južni.

Pokret Polisario, osnovan 1973., sebe smatra predstavnikom tradicionalnog stanovništva Saharaca i uz pomoć Alžira bori se za neovisnost Zapadne Sahare. Godine 1976. proglasili su „Demokratsku Arapsku Republiku Sahara“ (DARS) koju međunarodna zajednica ne priznaje. Ubrzo su izbili oružani sukobi s marokanskom vojskom. Faktička kontrola Maroka nad Zapadnom Saharom do danas nije priznata međunarodnim pravom.

Titova politika nesvrstanih

Upravo se Zapadna Sahara 1970-ih i za Titovu Jugoslaviju pojavila kao simbol antikolonijalizma, samoodređenja naroda i nesvrstanosti. Utoliko je i Beograd gotovo od početka pružao bezrezervnu potporu Alžiru i pokretu Polisario, čime se jasno svrstao protiv marokanskih „teritorijalnih pretenzija". Tito je to smatrao nastavkom borbe protiv kolonijalizma, a Maroko kršiteljem međunarodnog prava.

Zahvaljujući bliskim vezama Tita i alžirskog predsjednika Boumédiènea, Jugoslavija je bila među prvim državama koje su 1984. priznale Demokratsku Arapsku Republiku Saharu. Podrška nije bila samo simbolična: Jugoslavija je školovala saharske studente, slala humanitarnu pomoć – nije isključeno da je slala i vojnu pomoć jer se zalagala za Saharu unutar Pokreta nesvrstanih i UN-a.

Zapadna Sahara zanimljiva je i zbog svojih prirodnih bogatstava. Njezina nalazišta fosfata smatraju se najvećima na svijetu. Prije primirja 1991. Maroko je počeo graditi zaštitni zid, pa se sada regije bogate sirovinama sada nalaze na marokanskoj strani zida. Maroko je na terenu stvorio i druge činjenice: od 2000-ih ulaže ponajprije oko grada Dakhle na jugozapadu Zapadne Sahare u hotele, odmarališta i zabavne sadržaje kako bi privukao turiste. Tamo se još od 1993. nalazi i zračna luka.

I Velika Britanija mijenja mišljenje

Dosad je London podržavao pravo na samoodređenje tog spornog područja, koje Ujedinjeni narodi zagovaraju desetljećima. No sada i Velika Britanija, poput niza drugih uglavnom zapadnih zemalja, odustaje od tog pristupa. Marokanski plan autonomije predstavlja „najvjerodostojnije" rješenje, izjavio je nedavno britanski ministar vanjskih poslova David Lammy tijekom posjeta Maroku. Prijedlog iz 2007. godine označio je kao „najodrživiju i najpragmatičniju osnovu za trajno rješenje sukoba“.

Marokanski ministar vanjskih poslova Nasser Bourita pozdravio je tu promjenu kursa. Nova britanska pozicija „znatno“ doprinosi poticanju puta Ujedinjenih naroda prema konačnom i obostrano prihvatljivom rješenju, rekao je za medije. U planu iz 2007. Maroko zagovara navodno široku autonomiju Zapadne Sahare – ali pod svojom suverenošću.

Stav Velike Britanije je diplomatski odmjeren, smatra Isabelle Werenfels, stručnjakinja za Magreb iz berlinske Zaklade za znanost i politiku (SWP), u razgovoru za DW. Treba obratiti pozornost na formulacije: „Kad ministar vanjskih poslova Lammy marokanski prijedlog naziva ‘najvjerodostojnijim rješenjem’, on ne kaže da je to jedino rješenje. Za razliku od Francuske, Velika Britanija ostaje suzdržana i fleksibilna.“

Srdžba na nekadašnjeg kolonijalnog vladara

Francuski predsjednik Emmanuel Macron prošlog je ljeta marokanski prijedlog nazvao „jedinom osnovom“ za rješavanje sukoba, čime je znatno razljutio Alžir, koji se zalaže za punu neovisnost Zapadne Sahare. Odnosi između Pariza i Alžira od tada su narušeni. Politički analitičar Hasni Abidi iz ženevskog instituta CERNAM tada je za DW istaknuo da je taj korak još osjetljiviji s obzirom na to da je Francuska članica Vijeća sigurnosti.

Već u svom prvom mandatu američki predsjednik Donald Trump priznao je marokansku suverenost nad Zapadnom Saharom – i time nagradio spremnost Maroka da uspostavi diplomatske odnose s Izraelom.

Od 2022. i Španjolska podržava marokanski plan autonomije, ali pokušava to učiniti slično odmjereno kao sada Velika Britanija. Premijer Pedro Sánchez nazvao je taj plan „najozbiljnijom, najrealističnijom i najvjerodostojnijom osnovom“. Zanimljiv je i stav Zagreba o pitanju Zapadne Sahare: teoretski, on i dalje stoji uz pozicije bivše Jugoslavije, ali obzirom na europske integracije to više nije bilo moguće. Utoliko je i Hrvatska poništila priznanje Zapadne Sahare – od 2004. ju više ne priznaju ni Srbija i Crna Gora, a na glasovanju u Ujedinjenim narodima je Hrvatska u principu tek suzdržana. Isto tako i ona podržava prijedlog UN-a o referendumu na kojem bi stanovnici regije odlučili žele li pripasti Maroku ili postati neovisni.

Maroko sve važniji

Britanski zaokret pokazuje još jednom da Maroko postaje sve važniji partner nizu zapadnih država. Španjolskoj je pritom ponajprije stalo do kontrole migracija, objašnjava Isabelle Werenfels. Preko španjolskih enklava Ceute i Melille na marokanskoj granici izbjeglice su više puta pokušale ilegalno ući u Španjolsku i EU i tu Maroko već neko vrijeme bolje štiti granicu. No lako je moguće da je cijena te suradnje i potpora marokanskoj poziciji o Zapadnoj Sahari.

Velika Britanija pak ima prije svega gospodarske interese, kaže Werenfels: „Godine 2024. obje su zemlje znatno proširile trgovinske odnose.“ Prema izvješću državne marokanske novinske agencije MAP, London razmatra i „potporu projektima u Sahari“.

Općenito, Maroko se sve uspješnije predstavlja kao vrata Afrike, zaključuje Werenfels. Postaje i sve atraktivnije mjesto za proizvodnju. „Kina je tamo znatno povećala svoju prisutnost – što će vjerojatno potaknuti i Europljane da se ondje jače angažiraju.“

Čudno suzdržan Alžir

Dosadašnja pozicija UN-a mogla bi postupno biti potkopana. Posebno susjedni i rivalski Alžir mogao bi sve više gubiti na važnosti– kao i pokret Polisario koji podupire. Čini se da povećani gospodarski značaj Alžira kao dobavljača plina zasad nije bitno ojačao njegov položaj u pitanju Zapadne Sahare. Istina, Alžir ima bliske odnose sa članicama Vijeća sigurnosti UN-a, ponajprije s Rusijom i Kinom. No te se sile zasad nisu posebno istaknule po pitanju Zapadne Sahare. A kineska prisutnost u Maroku upućuje na to da Peking u regiji ponajprije slijedi vlastite gospodarske interese.

Taj trend očito se primjećuje i u Alžiru, kaže Isabelle Werenfels. „Na britanske izjave alžirska je vlada reagirala začuđujuće suzdržano. Kad se Španjolska pozicionirala, Alžir je povukao svog veleposlanika iz Madrida.“ Ovaj put uslijedilo je samo verbalno negodovanje. Sukob s Francuskom, pak, ide dublje i traje i danas – ali to ima veze i s kolonijalnom prošlošću između te dvije zemlje. I naposljetku: i u samoj Africi se širi utjecaj Maroka: nedavno je objavljeno kako i Kenija podržava Rabatov plan autonomije.