Posljednjih mjeseci do redakcija DW koje izvještavaju na jezicima zemalja zapadnog Balkana stiže sve više poruka čitatelja koji se žale da nikako ne mogu do termina u njemačkim veleposlanstvima u svojim zemljama. Svaka takva situacija je osobna drama za ljude koji u džepu imaju ugovor s njemačkim poslodavcem, radnu dozvolu, ali – nemaju vizu. I nikako da dođu na red da tu vizu i zatraže.

Prema podacima Njemačkog Instituta za istraživanje tržišta rada, koji djeluje pri Saveznoj agenciji za rad, u Prištini i Sarajevu se na termin za radnu vizu u prosjeku čeka preko godinu dana, u Beogradu sedam mjeseci, u Tirani šest. „A to su podaci iz veljače pa vjerujem da se u posljednjih šest mjeseci to vrijeme čekanja i produžilo", pojašnjava za DW dr Carola Burkert, stručnjakinja za migraciju u ovom institutu.

Tim silnim mjesecima čekanja treba dodati vrijeme koje prođe na obradu vize ili, i to se pokazalo kao veliki problem, ponovni odlazak u ambasadu ukoliko dokumentacija nije potpuna. Nema podataka koliko vremena prođe prije nego što građanin Srbije ili BiH s ponudom za posao zaista i ima radnu vizu u rukama i može krenuti na put.

S ovakvom navalom nitko nije računao

Navala je krenula u studenom 2015. godine u sklopu velike izbjegličke krize u Njemačkoj. Tada su, među Sirijcima, Iračanima i Afganistancima, državljani Srbije bili u vrhu po broju zahtjeva za azil koji su gotovo u pravilu svi bi bivali odbijeni. Vladajuća demokršćansko-socijaldemokratska koalicija je našla rješenje u proglašenju svih zemalja zapadnog Balkana takozvanim „sigurnim zemljama porijekla" kako bi se zahtjevi za azil iz tih zemalja automatski i brzo odbijali.

„To je bila trgovina u stilu: dođite raditi umjesto da tražite azil", priča Burkert. „Tako je nastala ideja za praktično zapadnobalkansko pravilo. To da ju je za radnu imigraciju dovoljno da imate ponudu za radno mjesto, a da inače nisu neophodni nikakvi drugi uvjeti niti potvrde o kvalifikaciji je predstavljalo novost kad je u pitanju njemačka useljenička politika. Ali očito se nije računalo s ovako ekstremnim brojem zahtjeva."

Prema njenim riječima, od studenog 2015. do kraja prošle godine odobreno je 120.000 zahtjeva za vizu prema ovom „zapadnobalkanskom pravilu", dok je još tridesetak tisuća zahtjeva odbijeno. Ako bismo dodali i prvih sedam mjeseci ove godine, za koje još nema službenih podataka, pretpostavka je da je oko 160.000 ljudi iz Srbije, BiH, Kosova, Albanije, Makedonije i Crne Gore dobilo radnu vizu u Njemačkoj u manje od tri godine.

„To je mnogo, i onda su konzulati pregaženi navalom. Vjerujem da, što se tiče osoblja u konzulatima, za ovo uopće nisu bili pripremljeni. Iako Savezna vlada uvijek naglašava da povećava broj zaposlenih u konzulatima, to je marginalno u odnosu na potrebe. Znamo i da prostorije nisu dovoljno velike, da zgrade konzulata pucaju jer su prepune", kaže Burkert.

Poslodavac želi radnika odmah

Naša sugovornica nema podatke o tome koliko je ponuda za posao propalo zbog gužve s terminima, ali kaže da tržište rada traži brzinu, da poslodavac želi radnika odmah. „Recimo treba vam njegovatelj sada i odmah, ili pomoćni radnik ili kuhar u kuhinji – jer sada na primjer dolazi mnogo turista. Kada kandidat ne dobije radnu vizu, onda ponuda za posao postaje beskorisna, onda se kao poslodavac moram drugačije snaći."

Premda u veleposlanstvima i Ministarstvu vanjskih poslova Njemačke za DW ponavljaju da su „maksimalno" povećali kapacitete i produžili radno vrijeme, Burkhardt kaže da to „maksimalno" očito nije ni izbliza dovoljno kako bi pokrilo potrebe tržišta rada.

Na pitanje što onda savjetuje ljudima koji se nadaju vizi, uz uzdah kaže: „Da se optimalno pripreme i imaju sve potrebne dokumente." Jer ako vas vrate sa šaltera, sve kreće ispočetka.