Tržnica Estacade u Grenobleu je smještena ispod željezničkog nadvožnjaka i baš kao svakog dana, puna je i kupaca i lokalnih poljoprivrednika. Kupci, naoružani svojim košarama i torbama prolaze pored štandova u potrazi za najsočnijom rajčicom, najljepšim patlidžanom i najsvježijom salatom. A dok kupci tragaju za svojim plijenom, Agathe Basset (na naslovnoj fotografiji) na svom štandu slaže povrće koje je još do jučer raslo u njenom povrtnjaku.

"Odlazak na tržnicu je stup francuske kulture", objašnjava nam dok mušteriji u njegovu torbu stavlja celer koji je kupio. Tržnice su u baš svakom gradiću Francuske i svaka "prava" domaćica ne može zamisliti kuhati objed bez da prvo pogleda, što je tog dana svježe. Ne samo domaćica: to je početak dana i svakom vrhunskom kuharu baš kao i studentu koji će doći po malo povrća za omlet kojeg želi spremiti. Jer Francuska jest "gastronomska velesila", a francuska kuhinja je jedina - pored meksičke, koja je i na popisu svjetske baštine Ujedinjenih naroda. No, vrhunska kuhinja jednostavno ne bi bila moguća bez odlaska na tržnicu.

Jabuka zemlje

Ali kad smo kod francuske kuhinje, što misli prodavačica, koje povrće je "najfrancuskije" i bez kojeg Francuzi ne mogu niti zamisliti svoj život? Pitanje je i Agathe Basset natjeralo da se zamisli i da dobro pogleda povrće koje nudi. Na kraju ipak odabire jedno, možda naizgled najneuglednije: krumpir.

"Krumpir je ostao temelj za sve", kaže nam prodavačica. Francuzi i za taj plod imaju veoma poetično ime: Pomme de terre, jabuka zemlje, a oni koji su navikli na tek pokoju sortu krumpira biti će iznenađeni ponudom na francuskoj tržnici. Od vitelotte, krumpira ljubičaste, gotovo crne boje koji, ako je rastao na "pravom mjestu" lako može koštati i više od odreska pa do krumpira za - kako i Amerikanci kažu; French Fries - pomfrit. A recepata također ima mnoštvo, od kuhanih pa do gratin dauphoinois, francuska kuhinja se ne može zamisliti bez krumpira.

Agathe Basset na ovoj tržnici prodaje svoje proizvode tri puta tjedno, od travnja pa sve do studenog. Za nju, nije sve niti u novcu kojeg dobiva za svoje plodove nego uživa u razgovoru sa njenim stalnim mušterijama: "Razgovaram sa ljudima i točno kako uzgajam moje povrće. Također mi i kažu što im se dopalo, a što nije ispalo baš dobro tako da znam što trebam raditi. Ali mi je također zadovoljstvo da ljudi cijene moj težak rad."

"Ja nikad neću na polje!"

Ona je preuzela obiteljsko imanje od dvadesetak hektara pored Grenoblea i makar je sada ona četvrti naraštaj koji obrađuje tu zemlju, isprva je željela biti nešto sasvim drugo: nakon škole se zaposlila kao knjigovođa, ali nakon samo godinu dana uredskog posla više nije mogla izdržati. "Rekla sam si da nikad neću raditi na imanju, ali se uspostavilo da mi odlično odgovara", kaže uz smijeh.

Da li se isplati? I tu se prvo mora smijati, ali onda postane ozbiljna: "Ako prebrojite sate rada, onda u ovom poslu zarađujete manje nego da primate minimalac. Ali ima drugih prednosti: živim u ritmu kakav meni odgovara, stalno sam na zraku, a ne moram niti mnogo trošiti na moj život."

Ipak, ma koliko Francuzima njihove tržnice bila svetinja na oltaru njihove vrhunske kuhinje, tako se i tamo poljoprivrednici muče u borbi protiv trgovinskih lanaca. Za Agathe Basset ne dolazi u obzir da njima prodaje svoje povrće: plaćaju tek djelić onoga koliko će onda to povrće koštati na polici samoposluge. Mnogi kupuju u samoposluzi samo zato jer je jeftinije i tu se ova poljoprivrednica jedva može natjecati.

Za nju je problem i jeftini uvoz iz susjedne Italije ili Španjolske: "Mnogi Francuzi traže od vlade da zaustavi uvoz voća i povrća i da umjesto toga pusti da francuski poljoprivrednici nešto rade", kaže Basset. No u Europskoj uniji je tako nešto gotovo nemoguće provesti, a makar ova Francuskinja krivi susjede i francuski poljoprivrednici često prosvjeduju zbog tog uvoza, problem leži zapravo negdje drugdje..

Povratak regiji i prirodnim proizvodima

I u Italiji i u Španjolskoj ima poljoprivrednika kao što je ona i koji pak psuju zbog uvoza iz Francuske i drugih zemalja. Ali glavni konkurent ne leži u drugoj zemlji, nego u drugačijem, industrijskom i plantažnom uzgoju voća i povrća. Mare del Plastico - Plastično more na jugu Španjolske zbog nepreglednih staklenika je tek jedno od područja takvih plantaža, ali njih ima već posvuda, čak i u Francuskoj.

Plantažni uzgoj nije moguć bez upotrebe kemije, što Agathe Basset u svakom slučaju pokušava izbjeći. "Koristim kemiju samo ako nema drugog izbora kad moram spasiti urod. Inače, za nekoliko godina želim da moje imanje bude 100% ekološko."

A upravo to je nešto što i mlade ljude opet vraća na tržnice. "Potrošači se mijenjaju. Ljudi su dobro informirani i traže nove mogućnosti, ali i njihovi zahtjevi su proturječni. Oni žele kvalitetne proizvode, ali da ostanu jeftini", objašnjava nam Marie-Laure Hustache iz francuskog najstarijeg poljoprivrednog instituta saf agr'iDées.

Laurent Thomas je također jedan od tih "novih" mušterija kojem je izuzetno važno što jede i gdje se to uzgaja. "Kad kupujem na tržnici, onda znam da kupujem lokalne plodove i da je sad njihova sezona i da su rasli na prirodan način", objašnjava nam. A što sa cijenom? Naravno, i on rado uštedi koji cent, ali to se može i na drugačiji način: "Radije kupujem jabuke koje su rasle najviše 50 kilometara odavde, nego ekološki kivi koji je uvezen iz Novog Zelanda." Konačno, kakva je to ekologija kad je taj plod onda prošao pola zemaljske kugle?

Francuskim poljoprivrednicima ipak nije lako. Problem su klimatske promjena i jedva se netko može sjetiti tako malo kiše kao što je bilo 2015. Agathe Basset se žali i na vjetar: na njenom imanju u podnožju Alpa je ove godine bio mnogo snažniji nego inače.

27-godišnju poljoprivrednicu muče i njeni susjedi: kaže kako se uzgoj voća i povrća još uvijek smatra "poslom za prave muškarce" i dugo je trebalo da je počnu ozbiljno shvaćati. Ali zna i da nije jedina koja se vratila na obiteljsko imanje: "Mnogi mladi ljudi se vraćaju svojim korijenima i postaju poljoprivrednici. A onda će biti i više takvih kao što sam ja", kaže nam Agathe Basset.