Stotinjak parova očiju zure u more pred Kanarskim otočjem u Atlantiku. Već skoro sat vremena smo na brodu Spirit of the Sea koji turiste vodi gledati kitove. Ali do sad se nije dogodilo – ništa. Tura treba trajati dva sata. Krenulo se iz Puerto Rica na jugu Gran Canarije, trećeg po veličini od sedam Kanarskih otoka. Na brodu je mnogo obitelji s djecom koja – baš kao i ja, barem jednom u životu žele vidjeti pravog kita.

Kanarsko otočje u Atlanskom oceanu pred zapadnom obalom Afrike je jedno od najboljih mjesta na svijetu. Jer tu se čitave godine zadržavaju ti morski sisavci, najmilije im je biti na jugozapadu otoka zaštićenom od vjetra gdje nalaze obilje hrane: pasatski vjetrovi uzrokuju povoljno strujanje mora tako da je tamo osobito mnogo planktona.

I obala otoka se strmo spušta u more, što je dobro za kitove koji svoju hranu traže u dubini. Tamo žive i divovske lignje koje su pak poslastica za ulješure. Od ukupno devedesetak poznatih vrsta kitova, pred Kanarskim otočjem su do sad viđene 33 vrste – biolozi govore o rekordu.

Teško bez tableta

U jednom trenutku sam sigurna da sam među valovima vidjela crna leđa kita – ali od tog neprestanog zurenja mi se već priviđa svašta. Nema tamo ničega.

Odmah na početku izleta nas je članica posade Regina Heiligers zamolila za strpljenje: „Mi ne znamo kada i hoćemo li uopće nešto vidjeti. Konačno, to su divlje životinje i ovo je ocean, a ne zabavni park." Onda je i dodala da, ako nekome pozli, neka pravovremeno zatraži vrećicu.

More doduše izgleda mirno, ali brod se žestoko valja. Osjećam se kao na toboganu i sretna sam što sam popila tablete protiv morske bolesti. Već nakon desetak minuta prvi mališan mora povraćati.

Povezanost s prirodom

Skiper Ivan Lopez diže svoj dalekozor i traži znakove prisutnosti kitova: ptice koje kruže oko nekog mjesta ili vodoskok koji kitovi stvaraju svojim dišnim sustavom. Već 13 godina vodi turiste petnaestak kilometara na pučinu: „Volim sve životinje. Ali ne kao domaće, u zarobljeništvu. One trebaju živjeti slobodno u divljini."

Divlji svijet životinja je fascinirao i Javiera Zaeru. Venezuelanac je došao na Gran Canariju kao učitelj jedrenja i surfanja, ali već početkom devedesetih je ponudio turistima izlet među kitove. Kao prvi na otoku.

Nije mu bilo samo do zarade: on i njegova posada javljaju svakog kita kojeg vide, vrstu i osobitosti Institutu za istraživanje mora Sveučilišta u Las Palmasu. Utoliko i oni sudjeluju u znanstvenom radu. Povrh toga, uvijek iznova spašavaju morske kornjače koje su se zaplele u plastiku.

Ljudi vole kitove

Javier već odavno nije jedini koji nudi takav izlet na Gran Caraniji. Na susjednom otoku Tenerifi je osobito mnogo vlasnika izletničkih brodova pa ispada da se doslovce juri za životinjama te ih se pokušava opkoliti.

Doduše, na ovom španjolskom otočju još od 1996. postoje stroga pravila za promatranje kitova: „Problem je što nema baš nikoga tko bi kontrolirao pridržavaju li se svi pravila", kaže nam Javier. Godišnje se, prema podacima međunarodne organizacije za zaštitu životinja IFAW, na poslu promatranja kitova u čitavom svijetu ostvari promet od oko 1,75 milijardi eura, 13 milijuna turista je željelo vidjeti kita.

Sreća na moru

Na brodu raste napetost. „Uzbudljivo, zar ne?" pita me jedna Nizozemka sa sinčićem na krilu. „Da", odgovaram bez osobitog oduševljenja. Jer: pa gdje su? Ali još uvijek su tu sunce, vjetar i plavo more. Ali nema nijednog jedinog kita.

Odjednom se preko razglasa čuje Ivan: „Dame i gospodo, u daljini vidimo vodoskok jednog kita." Užurbano očima pretražujem horizont. Gdje je? Gdje je? Onda vidim jednu horizontalnu crtu preko mora, ali odmah i nestaje. To je dakle bio kit – na žalost stvarno veoma daleko. Brod ipak plovi u tom smjeru.

A onda se odjednom more počinje micati: ispred, pored i iza našeg broda jure dupini kroz vodu, skaču iz pjene valova, neopisivo su brži od našeg broda. Na brodu vlada oduševljenje, svi viču i pokazuju na glatka siva tijela: „Imamo sreću", kaže Ivan preko razglasa: „To je velika obitelj dupina koja tu često dolazi, vjerojatno broji oko 600 životinja."

Svi fotografiraju kao ludi – to nipošto nije jednostavno jer se jednom rukom stalno morate držati za ogradu. Valovi su veći nego što su bili uz obalu.

Pustimo ih na miru

Fascinirano gledam životinje. Plivaju u parovima i malim skupinama, skaču u visinu, tonu u dubinu. Djeluju nekako zadovoljno i uzbuđeno. Vidjeti dupine tu, u njihovom prirodnom okolišu, utječe na mene: osjećam čistu sreću. Čini se da to osjećaju i drugi na brodu.

Na žalost je sve brzo gotovo: „Dupini su zaštićeni i nije nam dozvoljeno  biti u njihovoj blizini duže od 20 minuta", objašnjava skiper. „Zato se moramo okrenuti za pet minuta."

Te posljednje trenutke želim iskoristiti da fotografiram i s donje palube. Silazim stepenicama, ali dolje je sve puno vode. Jedan val se prelijeva preko pramca, skoro do gležnjeva stojim u vodi. „Tsunami, tsunami!" – veselo upozorava Ivan na svaki val koji dolazi. On ne djeluje previše zabrinuto pa je tako i meni nešto lakše.

Ali ovo je definitivno avantura: ljudi teturaju, djeca vrište, moja kamera je žestoko lupila po jednoj cijevi. Zalijepila sam se za jedno sjedalo, jedan dječak se naginje preko ograde i povraća. I povraća, povraća... To traje, čini se da će dušu povratiti. „Danas je malo nemirno", kaže nam Regina i marljivo dijeli vrećice. „Ali, ovo je ipak ocean."

Bila sam sretna kada sam u luci opet osjetila čvrsto tlo pod nogama. Kitove doduše nisam vidjela, ali bila sam blizu! A tko na izletu ne vidi ni kitove niti delfine, na plakatu se jamči da može na izlet još jednom - besplatno. Ali to se ne događa gotovo nikad...

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android