Prolaznici hodaju oko okrugle jame široke nekih 80 metara, koja se nalazi usred jednog stambenog naselja u bjeloruskom glavnom gradu Minsku. 27 brončanih kipova (naslovna fotografija) izgledaju poput sjena bez lica, koje silaze u jamu. To je njihov vlastiti grob. Dolje u rupi nalazi se obelisk od crnog kamena. On je posvećen 5.000 židova koje su na tom mjestu u Drugom svjetskom ratu ubili njemački okupatori.

Neposredno nakon što su u srpnju 1941. okupirali Minsk, njemački nacisti su odredili područje za židovski geto. Svih 70.000 minskih židova moralo je od tada živjeti na nekih dva četvorna kilometra površine. Na području Bjelorusije bilo je ukupno 160 geta, a ovaj u Minsku je bio najveći.

Dijete iz geta

Maja Krapina često misli na svoju majku čije su mrtvo tijelo okupatori bacili u jamu. Ona je tada bila stara šest godina. Danas je ova 77-godišnja židovka jedna od 40 bivših stanovnika Minskog geta koji su još na životu.

"Kada smo morali napustiti našu kuću, majka nam je obukla svu ljetnu i zimsku odjeću koju smo posjedovali", priča Maja Krapina. Njezina obitelj, koja je brojila osam članova, na raspolaganje je dobila jednu sobu. Djed, majka i 14-godišnji brat svakodnevno su morali na prisilni rad. U getu nije bilo trgovina i nije se ništa moglo kupiti. "Jeli smo stari kruh i sol, a ljeti je majka kuhala juhu od korova", prisjeća se Maja Krapina. Svim stanovnicima geta na odjeću je prišiven komad žute tkanine. Odrasli su također morali nositi i bijele vrpce na kojima je stajala adresa stanovanja.

Sustavno ubijanje

Prvi pogrom dogodio se 7. studenoga 1941. godine. Ubijeno je mnogo ljudi. Obitelj Maje Krapine je preživjela jer se uspjela sakriti. Idućeg dana nacisti su vlakom dopremili kontigent židova iz Hamburga. To je bila prva grupa u nizu: u Minski geto je bilo deportirano više od 26.000 židova iz Njemačke, Austrije i Češke.

"Prije Drugog svjetskog rata u Bjelorusiji je živjelo 940.000 židova. Za vrijeme rata ubijeno je njih 800.000", kaže povjesničar Kuzma Kozak iz Minska. Okupatori su sustavno ubijali stanovnike Minskog geta, tako da je on u listopadu 1943. bio potpuno raspušten. Bjelorusija je proglašena "zonom oslobođenom od židova".

Samo mali broj stanovnika geta uspio je izbjeći smrt. Maja Krapina je iz geta pobjegla zajedno sa 40 djece koju je predvodio njezin 16-godišnji brat. Nakon trodnevnog marša stigli su do jednog sela u kojem su bili partizani i ondje su ostali do kraja rata.

Kako je zaboravljen holokaust

U Bjelorusiji je holokaust dugo vremena bio tabu tema. Sovjetski povjesničari su radije govorili o junačkoj pobjedi nad Hitlerovim fašistima i sovjetskim žrtvama njemačkih okupatora. O masovnom ubojstvu židova u Sovjetskom savezu, u kojem je uvijek postojao prikriveni antisemitizam, nije bilo govora. Ni međunarodni stručnjaci se nisu bavili tim povijesnim događajima.

I to premda se u okolici Minska nalazio najveći nacistički koncentracijski logor na području Sovjetskog saveza. U njemu je ubijeno između 60.000 i 200.000 ljudi: židova, ratnih zarobljenika, partizana, ali i običnih građana koje se sumnjičilo za suradnju s pokretom otpora. "Danas se tamo nalaze skromni spomenik i hrpa smeća", kaže povjesničar Kozak.

Rasvjetljavanje povijesti

U Bjelorusiji se tek prije deset godina počelo više govoriti o holokaustu. Tada je nastala povijesna radionica Minsk koju financira jedna njemačka organizacija. Radionica se nalazi na području bivšeg geta. Njezin voditelj Kuzma Kozak pokušava dokumentirati što više događaja iz tog razdoblja. "Istraživanje holokausta kod nas počinje u doba kada ovdje skoro više i nema preživjelih žrtava. Naši svjedoci tog razdoblja raštrkani su po čitavom svijetu", objašnjava Kozak.

Zavaljujući povijesnoj radionici Maja Krapina je izdala svoju autobiografiju "Tri puta rođena" koja je 2012. prevedena i na njemački jezik. "Poslije rata sam mrzila Nijemce", kaže ona. Tada si nije mogla ni zamisliti da će jednog dana otputovati u Njemačku kako bi joj kirurškim zahvatom u jednoj tamošnjoj bolnici bio spašen vid. Kada je Maja Krapina prije nekoliko godina posjetila jednu njemačku školu i djeci pričala o svojoj sudbini, djeca su plakala zajedno s njom. "Moj odnos prema Nijemcima se jako promijenio", kaže ova 77-godišnjakinja. No, ono što se dogodilo u Minskom getu nikada neće moći zaboraviti.