Već godinama u svijetu vidno raste otpor prema međunarodnom poslovno-arbitražnom sudištu ISDS (Investor-to-State Dispute Settlement), a to bi naročito trebalo zanimati Hrvatsku. Ta „alternativna“ pravosudna institucija bez stalnog fizičkog središta zapravo predstavlja sporazum koji se, uz pristanak pojedinih država, aktivira prema konkretnim tužbama ulagača koji smatraju da je dotična zemlja nanijela štetu njihovu biznisu. Hrvatska je prije dvije godine sa zaprimljenih 12 takvih tužbi bila na vrhu popisa članica Europske unije izloženih ISDS-u.

U međuvremenu je RH izgubila dva predmeta, a danas je još uvijek aktivno sedam procesa u kojima su tužitelji u većini slučajeva banke (Erste, Addiko, Raiffeisen, UniCredit), te dva energetska poduzeća (Mol, Amlyn) i nekretninska tvrtka Razvoj Golf. Odštetni zahtjevi penju se i do nekoliko stotina milijuna eura. Sam koncept sudišta, međutim, politički je i ekonomski problematičan utoliko što se njime zaobilazi redovni pravni sustav. Države pristaju na njega, prema stajalištima kritičara, primarno zbog lobističkog pritiska iz smjera krupnog kapitala. No, time se praktički i suštinski odriču dijela suvereniteta.

"Instrument neokolonijalne politike"

Ipak, upravo Hrvatska – točnije, njezine vlasti – ne čini ništa da bi dovela u pitanje takvo parasudstvo koje joj konstantno visi za vratom i drži u strahu od npr. donošenja raznih zakona i reformi mimo volje tamo već aktivnih investitora. Hrvatsko protivljenje ISDS-u potječe gotovo isključivo iz aktivističkih krugova, po čemu se ističe ekološka udruga Zelena akcija. Ona se, naime, intenzivno angažirala oko tužbe Razvoj Golfa zbog rastućih neizvjesnosti s gradnjom na brdu Srđ pokraj Dubrovnika. Razvoj Golf pritom od RH potražuje vrtoglavih 500 milijuna dolara. Ali paralelno Zelena akcija nastoji pomaknuti fokus javnosti već i na načelnu neprihvatljivost ISDS-a kao političkog centra moći.

„Bez imalo pretjerivanja, radi se o instrumentu neokolonijalne politike“, kaže o tome Enes Ćerimagić, pravnik te potpredsjednik Zelene Akcije, objašnjavajući nam da je posrijedi mehanizam pokrenut od zapadnoeuropskih sila koje su od sredine 20. stoljeća tako nastojale zaštititi preostale interese u svojim bivšim kolonijama. „Prava eksplozija tog oblika sporazuma“, nastavlja on, „događa se 90-ih jačanjem uloge Svjetske banke u kreiranju globalne ekonomske politike. Sukus priče oko ISDS-a jest da on u biti predstavlja napad na tradicionalnu ulogu države kao regulatora u javnom interesu."

„Najrazličitije vrste odluka – od zaštite radnika i povećanja radničkih prava, zaštite okoliša i povećanja okolišnih standarda do zaštite zdravlja – u ovakvim se slučajevima prikazuju kao mjere koje ili smanjuju privatne profite, ili su neželjene već zbog toga što ugrožavaju mogućnost za profitom u budućnosti“, rekao je potpredsjednik Zelene akcije za DW, dodajući kako je to često i dovoljno da se investitore obešteti radi pretrpljene “štete”:„Suočene s takvim prijetnjama, mnoge države nikad se ni ne odluče na usvajanje progresivnih politika i povećanje prava svojih građana.“

Tri privatna arbitra nad državom

Ujedno smo od njega čuli da se arbitražni sudovi sastoje od pojedinaca koji nikome nisu odgovorni i najčešće su vezani samo vrlo općenito sročenim investicijskom ugovorima, a biraju se pod utjecajem transnacionalnih interesa: „Oni donose odluke neovisno o zakonima zemlje u kojima se investira, neovisno o tumačenju tih zakona od strane domaćih sudova, te neovisno o eventualno demokratski izraženoj volji građana. Radi se doslovno o paralelnom sudskom sustavu kojemu pristup imaju jedino imućni i povlašteni."

Takvo razmišljanje zacijelo je navelo i poznatog španjolskog suca iz područja poslovnog prava Juana Fernandeza Armesta da svojedobno izjavi: „Kad se noću probudim i razmišljam o arbitražama ne mogu se prestati čuditi da su suverene zemlje uopće pristale na arbitražne sporazume o zaštiti ulaganja (...). Trima privatnim osobama (koje arbitriraju u pojedinom slučaju – op.aut.) povjerena je moć da preispituju, bez ikakvih ograničenja i mogućnosti žalbe, sve postupke vlada, sve odluke sudova i sve zakone i pravila koje je donio zakonodavac.”

Hrvatski socioekonomist i nezavisni analitičar Toni Prug drži da se logika kapitalističke proizvodnje, preko trgovinskih sporazuma, takvim sudovima pravno izdigla iznad nacionalnih okvira. „No iz perspektive razumijevanja nacionalnih država kao kompromisa između interesa radnika i kapitala, ovom je procesu put utrt deregulacijama kasnih 1970-tih. Tad se kapitalu počelo pogodovati smanjivanjem pregovaračke snage institucija koje zastupaju interese radnika, poput sindikata, ili u kojima radnici imaju bolju poziciju, poput firmi u državnom vlasništvu i javnog sektora", rekao nam je Prug.

Kapital više ne treba nacionalne buržoazije

Opisanim osnaživanjem autonomije kapitala, po mišljenju ovog našeg sugovornika, pripadajuća proizvodno-društvena logika i formalno se priznaje kao najsnažnija pokretačka snaga čovječanstva. „Što je i dalje, da se ne lažemo", naglasio je on, „dijelom ideologija, ali isto tako i dobrim dijelom istina. Jer nije da su dosad manje razvijene države imale puno izbora oko privlačenja kapitala i borbe oko pronalaženja izvora stranih valuta."

"Najkraće rečeno, pravnim okvirom poput ovog se dominantna razvojna logika svijeta ogoljuje, istodobno drastično smanjujući potrebu za kompradorskim buržoaskim upravljanjem na nacionalnom nivou", smatra Toni Prug. Na pitanje što će takav novi odnos nadalje značiti, odgovara kako je ista buržoazija postala predmetom one logike kojoj je kroz povijest podvrgnula vlastito stanovništvo - logike i potreba kapitala - da bi na kraju i sama postala višak. "Kapital je više ne treba", zaključuje ovaj socioekonomist.