Glavna ekonomska aktivnost Hrvatske u 21. stoljeću je nedvojbeno turizam, no to nažalost podrazumijeva i neke poprilično nekritički postavljene odnose. U prvom redu je posrijedi činjenica da se hrvatske vlasti ne uspijevaju suočiti s lošim društvenim i ekološkim posljedicama turističke djelatnosti. Infrastruktura gradova, primjerice, u mnogo slučajeva ne uspijeva podnijeti najezdu posjetitelja dovedenih zbog profita, pa se vremenom ispostavlja da je cijena potrošenog javnog resursa u konačnici veća od namaknute zarade. S najnovijim takvim uvidom suočio se prošlog vikenda i Dubrovnik, povodom jednog reportažnog članka na BBC-ju.

Britanska državna medijska agencija objavila je, naime, da najpopularniji hrvatski turistički centar doslovce stenje pod navalom turističkog vala s prevelikog broja kruzera, kao što prenosi HINA. Taj pritisak uništava infrastrukturu, ali i lokalnu autohtonu kulturu čije mjesto preuzima npr. novodobni identitet lokaliteta na kojem se snima planetarno slavna TV-serija „Igra prijestolja“. Mjesne vlasti o tome ne vode računa, jer su podređene interesu privatnog kapitala u vidu raznih turističkih agencija i sličnih subjekata. Domaće stanovništvo osuđeno je na takav ekonomsko-politički diktat ili raseljavanje, a što je dijelom već i zahvatilo Dubrovnik.

Bolji primjeri Ibize i Malte

Drukčije prakse upravljanja gradovima, i uopće javnim dobrima u kontekstu turizma, više su nego rijetke u Hrvatskoj. Ipak, neki slučajevi mogu poslužiti za primjer; jedan od takvih je Šibenik koji se tek posljednjih godina upušta u obimniju turističku aktivnost, postupno i održivo. „No moram dodati da je ono što je pohvalno u tom slučaju uglavnom rezultat – slučajnosti“, rekao nam je dr. Ivo Kunst s Instituta za turizam u Zagrebu, pojašnjavajući specifični šibenski razvojni put. Šibenik je u prošlosti živio od industrija kao što je bila proizvodnja aluminija, i tek se s njezinom propašću – inkriminiranom, pritom – okreće drugim rješenjima.

„Dok je Dubrovnik već dugo vremena izložen ogromnom pritisku turizma, Šibenik je bio ostavljen po strani. To će se naknadno pokazati, djelomice, i srećom u nesreći njegove ekonomske pozicije. Šibenik je igrom slučaja sačuvao neke svoje vrednote podalje od grube turističke eksploatacije, a zatim su neki mlađi ljudi povukli dosta pametne poteze“, smatra Kunst, dodajući kako misli prvenstveno na okretanje EU-fondovima i obnavljanje povijesnih tvrđava bez paralelnoga nekontroliranog povećavanja smještajnih kapaciteta za noćenja u privatnom sektoru. No i on je pesimist s obzirom na daljnju perspektivu, jednom kad turistička industrija ozbiljnije prepozna Šibenik.

„Teško će se tad obraniti“, nastavlja ovaj ekonomist, „jer se u Hrvatskoj na državnoj razini ne ostavlja takoreći nikakva razvojna alternativa, kad je riječ o Jadranu.“ Bolje prakse otpora žrvnju turizma, tj. loših mu efekata, možemo potražiti tek malo podalje na Mediteranu, po Kunstovu mišljenju. To su npr. Ibiza i Malta, koje također posjeduju slavu lokaliteta pod zaštitom UNESCO-a, ali se dobro nose s turističkim pritiskom. Posjećenost se održava na podnošljivoj razini, s pomnom brigom za očuvanje života domaćeg stanovništva. Ponuda je uravnotežena i ciljano razvrstana na birane grupe, vezane uz kruzere ili partijanje ili uz elitnu klijentelu.

Nužna kontrola broja posjeta

Saša Poljanec Borić, doktorica sociologije turizma s Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“ u Zagrebu, međutim, napominje kako je zakazao i tradicionalni mehanizam zaštite UNESCO-a: „Na udaru su naročito lokacije u jadranskom bazenu, a najviše Venecija i Dubrovnik. Kruzerski turizam koristi opće dobro spomeničke baštine kao nepoderiv resurs, dok lokalne uprave nemaju ni zakonskih instrumenata niti političke volje da stanu tome na kraj. A svjedočimo još i raspojasanoj gramzljivosti industrija koje rastu na tome procesu te, s druge strane, manjku koherentnih međunarodnih politika EU-a i UNESCO-a. Suprotnih primjera ima premalo, ustvari su gotovo zanemarivi.“

„Recept za oporavak je jasan, no pitanje je koliko je izvediv, jer mi uporno izbjegavamo preuzeti stvari u svoje ruke. Broj posjeta kritičnim lokacijama, dakle, mora se planirati i kontrolirati. Na to je upozorila i nobelovka Elinor Ostrom, raspravljajući o javnim dobrima koja su u biti sustav resursa. Pa, ne možemo do u beskonačnost povlačiti određenu jedinicu i čuditi se posljedicama, a zanemarujući mogućnosti održivog pristupa“, zaključuje dr. Saša Poljanec Borić, s upozorenjem da je ekonomija usluga ipak jednostavan proces. Već kod npr. prevoza turista, kao što ona primjećuje, nemoguće je poslati više autobusa negoli destinacija ima parkirnih mjesta za ta vozila.