Iako se ne može reći da su hrvatski građani, u usporedbi s vremenom pretpristupnih pregovora, danas značajnije euroskeptični i dalje postoje nedoumice oko stvari koje je vrlo lako utvrditi. Primjerice, iscrpljuje li članstvo u Uniji hrvatski državni proračun i ima li uopće koristi od tih europskih fondova? Naime, dok je prvih godina taj odnos bio izjednačen, u protekloj je napravljen iskorak. Kako je objavila ministrica regionalnog razvoja i fondova EU Gabrijela Žalac, u 2016. godini je iz EU fondova uzeto 6,3 milijarde kuna, dok je u EU proračun uplaćeno 3,3 milijarde, što je velika neto dobit.

Da Europska unija uništava kontinent neracionalnim imigracijskim politikama jedna je od češćih optužbi. Pri tome se za „privlačenje migranata“ izravno krivi njemačka kancelarka Merkel i njezina politika dobrodošlice izbjeglicama iz Sirije. Viktor Orban je tako uzor hrvatske desnice, a oni radikalniji ne vide problem ni u Marine Le Pen. Iracionalni strah da će legalni i ilegalni migranti preplaviti Hrvatsku ne uklanja ni podatak da se u Hrvatskoj gotovo nitko od njih ne želi zadržati. I pri tome je Ministarstvo unutarnjih poslova unaprijedilo granični nadzor upravo kroz šengenski instrument težak 120 milijuna eura s velikom iskoristivošću od čak 97%.

Ove će se godine i laboratorijski utvrditi plasiraju li svjetske kompanije na hrvatsko tržište proizvode lošije kvalitete, a što je kao svoj projekt odlučila realizirati europarlamentarka Biljana Borzan (SDP) i to na europski trošak.

Hrvatska je u regresiji

S druge strane, napredak samog hrvatskog društva u europskim okvirima teže je kvantificirati, no provedena istraživanja i politička situacija u regiji ne ohrabruju. „Hrvatska je u postupku primitka u EU postajala bolje društvo nego što je bila. Reforme i odnosi prema europskim vrijednostima su bili bolji. Ostvarili smo vrlo dobar napredak u jačanju pravne države, pogotovo kada se radi o progonu ratnih zločina i borbi protiv korupcije. Razvila se i kultura dijaloga koja se posebno vidjela u odnosima sa susjedima“, za Deutsche Welle komentira bivši hrvatski predsjednik, sada profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu Ivo Josipović.

Najvrjednijim dijelom svog mandata od 2010. do 2015., tijekom kojeg je Hrvatska postala članicom Unije, Josipović smatra vidljivo poboljšanje odnosa s BiH, Crnom Gorom i posebno sa Srbijom. „Nakon tog 1. srpnja 2013. godine još smo do potkraj 2014. godine bili u dobrom modu. Na žalost, zadnjih godina dolazi do ozbiljne društvene regresije koja se prepoznaje u netoleranciji, urušavanju pravne države, ponovno jakoj vidljivoj korupciji i stalnoj svađi sa susjedima.“

Neeuropsko ponašanje Slovenije

Dokazuju to i poruke iz susjedne Slovenije; od sukoba oko same arbitraže o Piranskom zaljevu preko „slovenske odgojne palice“ u vidu ometanja prolaza turista preko granice do izravnih poruka kako je Hrvatska olako i jeftino ušla u Europsku uniju, iako je sam postupak bio rigorozan i iscrpljujući kako nikada prije.

Hrvatska je ispunila sve kriterije, misli dr. Josipović i dodaje: „Druga je stvar zašto nije nastavila tim putem. Naši susjedi Slovenci, na žalost, taj postupak hrvatskog primitka u EU koristili su za rješavanje bilateralnih pitanja na neprimjerenim osnovama. Ako nešto jest neeuropsko, onda je to takvo ponašanje.“

A ranije spomenuta društvena regresija, smatra Josipović, nije samo hrvatska priča. „I Europa je ušla u krizu vlastitog identiteta i razvoja. To je kulminiralo izlaskom Velike Britanije iz Unije pa i razmišljanjima u nekim drugim zemljama. Pogledajte samo s koliko smo strepnje očekivali rezultate predsjedničkih izbora u Francuskoj. Mislim da će se o europejstvu i Europi morati jako dobro promišljati. Dosta je dilema proizašlo iz činjenice da je Europa u svom razvoju zaboravila da je primarno mirotvorni projekt, a onda sve drugo. Uz to bi elite morale odlučiti hoće li Europa svoj razvoj nastaviti s formulom manje ili više Europe. S jedne strane postoji prevelika birokratiziranost i donošenja šume propisa koju u kombinaciji s nacionalnim pravima malo tko može pratiti“, kaže bivši predsjednik.

Jednim dijelom potvrđuje i široko uvriježen stav kako sami europski građani malo mogu utjecati na samu Europu. „Institucije EU-a imaju demokratski deficit. U njima odlučuju šefovi država članica. Globalni odnosi bi Uniju tjerali na više Europe, posebno kada je u pitanju vanjska i sigurnosna politika. Europski čelnici su odlučili čuvati svoju suverenost i nedodirljivost pa, očito, ideja o više Europe ne prolazi, a ideja manje Europe dovodi do raspada, jer to ne odgovara potrebama Europe. Na apstraktnoj razini taj bi problem riješio dogovor oko toga u kojem području trebamo više, a u kojem, zbog funkcionalnosti, manje Europe. Konačno, nedostaje nam europski identitet. Bilo bi vrlo važno za Uniju da se, uz nacionalne identitete koje sigurno nećemo napustiti, pokuša izgraditi jedan jači europski identitet.“

Europa da - ali samo kad nam treba

Paradoksalno, stječe se dojam da dio hrvatskih građana koji upravo živi u drugim, pretežno bogatijim zemljama Europske unije želi isključivo jačanje nacionalnog i distanciranje od europskog identiteta.

„Postoje povijesni razlozi za nastanak emigracije i njezinu političku profiliranost. Naša emigracija je jednim dijelom čisto ekonomska, ali ima i svoje političke korijene te vezanost za jako desne koncepte. Takva desna politika i izvan Hrvatske nije osobito proeuropski raspoložena. Ima i tih teško objašnjivih nekonzistentnosti. S jedne strane zemlji koju tako jako vole s nekoliko stotina kilometara daljine preporučuju izlazak i EU, a sami su u Uniji i koriste sve njezine blagodati“, komentar je Ive Jospovića. Sada se, dodaje, na žalost stvara jedna nova emigracija. „To je nova proeuropska emigracija mladih, perspektivnih i obrazovanih ljudi. Velika je šteta da baš oni odlaze. Pa će vjerojatno u budućnosti političko opredjeljenje emigracije biti drugačije nego što je to danas.“