I ja spadam još u one koji su smjeli uživati gostoprimstvo u, kasnije će CNN redovito to zvati bjelosvjetski "đi-en-ej". Sad će gospođe i gospođice sigurno biti na rubu odluke da prestanu čitati. Jer kada se (među muškarčinama) tako počne, onda gotovo sigurno (opet) dolazi "jedna od onih" priča iz vojske. Makar njima za utjehu i kao fusnota, damama možemo otkriti tajnu: postoje samo dvije vrste tih priča. Verzija jedan: bilo je gadno, ali sam bio pametan pa sam se izvukao ("smart-guy" priča). Inačica dva: bilo je gadno, ali ja sam izdržao ("tough-guy" priča).

Kao česti posjetitelj vojnog stacionara (to je sad moja priča u tonalitetu verzije jedan), tamo se moglo naći čitav niz letaka gdje se mladi vojnici i zdravstveno obrazuju o nevoljama koje ih mogu mučiti. O svrabu, ušima, letak o spolnim bolestima je obično bio razgrabljen. Bio je jedan i o "psihološkoj" pomoći.

Što god mislila nekakva oficirčina koja je pisala taj letak, već na početku stoji rečenica koja je sažetak čistog horora vojničkog života. Ona glasi: "U JNA nikad nisi sam." Možete si zamisliti veće sreće? Čak i dok pokušavate obaviti svoje na čučavcu i bez obzira koliko smrdilo iz njega, neće proći dugo da na vrata ne počne lupati slijedeći kandidat. Vaš drug. Nigdje i nikad niste sami. 12 mjeseci.

Možda je problem u meni...

Možda je to i moj PTSP, ali svakog karnevala tu u Kölnu se sjetim letka iz stacionara. Jer vjerojatno je moj problem da nemam neku osobitu potrebu u neko doba navući kostim i pretvoriti se u nogometnu loptu. Vreću prženih krumpirića. Svjetionik. Bačvu piva. U principu sam odrastao u uvjerenju i da nije loše potražiti stručnu pomoć psihijatra ako kostimom odjednom želite biti nekog drugog zanimanja. Pčelica Maja. Dinosaurus. Gljiva. Banana.

Lakši slučajevi poput Supermena, gusara, princeze ili robijaša se vjerojatno mogu riješiti i ambulantnom terapijom. Po mogućnosti ne kod drugog pacijenta koji je navukao kostim liječnika. Makar i ja rado priznajem da - u određenim okolnostima i u određenom ljepšem društvu - može biti veselo igrati se doktora.

Ali karneval je čista i potpuna suprotnost takvih intimnih trenutaka. Tim više što se on ovdje u pravilu održava s tipičnom njemačkom disciplinom. Već u četvrtak u tjednu prije Pepelnice i na moj znak, sad ćemo svi biti veseli. Tri, dva, jedan, idemo! Pjesma! Jer kad ide mali doboš, onda smo svi spremni. I kročimo kroz grad i svatko kaže Kölle Alaaf!  Ti tamo, što si ozbiljan? Kad te opalim po labrnji, vidjet ćeš odmah kako ćeš pucati od veselja!

Gdje je to besplatno pivo?

Čak i ako vam je dan ranije umrla gospođa majka, u ovom gradu u tim danima je to tragedija samo iz jednog razloga: sada ona neće moći uživati u karnevalu. Ali to ne spašava i vas. Teror se nesmetano nastavlja i slijedećih dana i noći: Popij još jednu s nama, ne postavljaj se tako, samo tu stojiš čitavo vrijeme. Ako i nemaš novaca, to je svejedno, popij s nama i ne brini o tome. Makar je ta pjesma (Drink doch eine met) svojevrsna himna karnevala u Kölnu i ona je fake baš kao i kardinal ili Kleopatra koje ćete sresti u trgovini. Još svijet nije vidio tu dobru gostioničarsku dušu koja će vam dati besplatnu pivu, ali vam je svatko želi prodati. Pivu možete kupiti i tu u crkvi kod mene. Župnik barem kaže da je pravi, makar je protestantski. Ali i on ne bira sredstva da (barem onda supijane) duše dovede u svoj hram Božji.

I za vrijeme karnevala, nigdje i nikad niste sami. Usred noći se smatra ljudskim pravom da vam urlaju pod prozorom. Nema tako mirnog i zabitog kutka u gradu gdje nije vjerojatno da ćete zagaziti u nečiju bljuvotinu. Gradske redare nema smisla uopće zvati: pola njih ionako tetura po gradu obučeni kao mobitel ili u najboljem slučaju medvjed ili Indijanac. A druga polovica nema nimalo razumijevanja za takve asocijalne hulje koje se još i bune. To je otprilike kao da ste u JNA zvali vojnu policiju ako se neka oficirčina derala na vas.

Kako preživjeti?

I tu onda ima samo dva moguća rješenja: varijanta dva ("Tough guy") tu onda izgleda popiti šest, sedam, osam piva i urlati pod tuđim prozorima. Valjda nemate toliki peh izbljuvati se baš pred svojim vratima. A ako to i jesu vaša vrata i to je dobra vijest: našli ste ih. I protiv tradicionalne karnevalske muzike donekle pomaže alkoholna barijera. Pogotovo ako je jedina alternativa pravodobno si probušiti bubnjiće.

U Köln svakog karnevala dođe oko dva milijuna turista iz bliže i dalje okolice da bi se nalokali. Možda čak i uhvatili nešto što nakon desete pive barem izgleda kao osoba žuđenog spola. Makar budimo realni: romantična noć se često tek svodi na zajedničko hrkanje pod stolom gostionice.

Na drveća vi majmuni, šuma će se pomesti, šuma će se pomesti, šuma (će se) pomesti. Na drveća vi majmuni, šuma će se pomesti i neće se razmišljati. Hej ti tamo momak! Niti piješ, niti pjevaš! Nemoj da ti ja dođem tamo, odmah ćeš propjevati kao slavuj! Idemo! Svi veselo! Pjesma! Sa bubnjem, bubnjem, bubnjem, sa bubnjem, bubnjem, bubnjem, sa bubnjem, bubnjem, bubnjem, idemo kroz četvrt, sa bubnjem, bubnjem, bubnjem, sve dok te ne pronađem. I kažem: Nikad više karneval, nikad više crveno i bijelo (boje grada Kölna, op.a.) nikad više karneval - bez tebe.

Varijanta "pametniji od njih" se tu definitivno svodi samo na jedno: pametniji popušta. Bolje časni uzmak nego nečasni poraz. Dezertere na sreću ne strijeljaju, niti ih tjeraju pred sud. Najmanje stotinjak tisuća građana Kölna u ovo doba zato redovito pobjegne glavom bez obzira.

A i za mene tako vrijedi: Nikad više karneval - bez tebe, moja avionska karto.